IQ vs BBQ

Kod Mile se te večeri pekla rakija. Kazan je u starom zidanom štaglju iza kuće radio još od jutra. Uz kameni zid stajale su dvije drvene kace od po petsto litara, pune šljivova koma. Miris prevrelog voća miješao se s dimom i svježom rakijom.

Sjedili smo oko starog drvenog stola, na stolicama i klupama. Mile je rezao domaću slaninu, a susjed do njega kozji sir. Između kruha i luka stajali su boca rakije i veliki vrč soka od drenjine. Vatra pod kotlom dobro je grijala. Povremeno bi netko ustao dodati drvo ili provjeriti kako rakija teče, pa se vratio za stol i uključio u razgovor.

Preko puta mene sjedio je djed Rado, najstariji čovjek u selu. Ima devedeset i jednu godinu, a pamćenje ga još dobro služi. Pričali smo o starim zimama i vukovima, pa je netko spomenuo vile s Velebita.

„Ajde, dide Rado, ti si sigurno koju vidio“, rekao je Mile.

Starac je podigao pogled.

„Ja nisam. Al’ znao sam čov’ka koji je tvrdio da jest.“

„E, sad će priča.“

„Oćeš ti slušat ili ćeš stalno nešto mlit?“

Nasmijali smo se. Rado je otpio malo rakije.

„Bio je jedan Jure, tamo iz Ričica. Imao je kobilu Ružu. Dobra životinja, jaka. Izvlačila drva iz šume i kad bi drugi konji posustali. A Jure tvrdoglav čov’k. Šta bi sebi utuvio u glavu, teško bi mu to izbija.“

„Znači, isti ti“, ubacio se Mile.

„A ti si još gori. Pušt’ me sad.“

Rado je uzeo komadić sira pa nastavio.

„Jedne jeseni krenuo Jure po drva gore prema Veleb’tu. Kiša padala, put se raskvasio, a dok je natovario kola, već se počelo smrkavat. Na povratku mu Ruža stane kod starog pojila. On poteže uzde, viče na nju, ali ona ni makac. Sišao je popravit neki lanac na kolima, a nju pustio neka odmori.“

„I?“ upitao sam.

„Kad se okrenuo, pokraj kobile stoji djevojka. Bijela haljina, duga kosa, lipa da takvu u životu nije vidio. Drži Ružu za uzdu i nešto joj radi oko grive.“

„Odakle djevojka usred šume?“

„E, to je i Jure pita. Kaže, trenutak prije nije je bilo. Ona mu na to ništa, samo kaže da je kobila žedna i neka je pusti da se napije. Pa joj opet počne plest grivu. Prsti joj lete, a Ruža stoji mirno ka janje.“

Mile je prišao stolu i dolio Radu rakije.

„I šta je onda bilo?“

„Kobila se stresla. Djevojka se odmakla, haljina joj se malo podigla, a Jure se kleo da je umisto jednog stopala vidio kozji papak.“

Mile se glasno nasmijao.

„Ajde, molim te! Sad još samo fali da je odlet’la.“

„Nije odlet’la, pametnjakoviću. Kad je Jure ponovno pogleda, već je bila iza velike bukve. Krenuo za njom, ali je nije naša. Vrati se Ruži, a u grivi uredna pletenica, vezana tankom travom.“

„Ma to je mog’o netko napravit’.“

„Mog’o je. To mu je i žena rekla kad je doša kući. Još ga je pitala koliko je rakije popio.“

Za stolom smo se opet nasmijali.

„A on se naljutio“, nastavio je Rado. „Govorio da jest umoran, ali da nije pijan. I da dobro zna šta je vidio. Nije dao rasplest onu pletenicu. S vremenom se sama olabavila.“

„Je li ikad više vidio djevojku?“ upitao sam.

„Nije. Barem nije prič’o.“

Mile je odmahnuo rukom.

„Ma dide, sve su to stare priče. Ljudi su onda u svašta virovali.“

Rado ga je pogledao.

„Slušaj, Mile, ja nisam reka da je bila vila. Ja samo pričam šta je Jure meni ispriča.“

Okrenuo se prema meni.

„A znaš šta je zanimljivo?“

„Što?“

„Ja sam onu pletenicu vidio. Sutradan sam bio kod Jure u štali. Imao sam šesnaest godina. Pokazao mi je Ružu. Tri pramena, uredno ispletena, a na kraju vezana travom.“

„I što ste vi mislili?“

„A šta sam mog’o mislit’? Jure je bio ozbiljan čov’k, stariji od mene. Nikad prije nije prič’o takve stvari. Nisam mu se smijao.“

Mile je dobacio kako bi i on rado susreo kakvu lijepu vilu na Veleb’tu. Jedan od susjeda upozorio ga je da bi mu žena mogla doznati, pa je smijeh ponovno ispunio štagalj.

Pod kotlom je pucketala vatra. Netko je dodao još slanine na dasku i razgovor je polako otišao dalje. Mene je još zanimalo pojilo.

„Dide Rado, postoji li još to mjesto?“

„Postoji. Ili je barem postojalo zadnji put kad sam tamo bio.“

„A biste li ga znali pokazati?“

Nasmijao se.

„Bih, sinko. Samo bi ti mora malo sporije odat. Nisu meni više noge za Veleb’t.“

Dogovorili smo se da ćemo na proljeće pokušati automobilom doći dokle se može, a ostatak polako, pješice.

Kad sam se kasnije spremao kući, pozdravio sam društvo i podsjetio Radu na dogovor.

„Dakle, na proljeće idemo do pojila.“

„Ako me noge posluže, idemo.“

Već sam bio na vratima kad me ponovno pozvao.

„A slušaj, samo još nešto.“

Okrenuo sam se.

„Jure ti nikad nije tvrdio da zna šta je ono bilo. To su drugi poslije govorili da je vidio vilu. On je samo ponavljao da je vidio djevojku i da joj je noga bila čudna.“

„Razumijem, dide.“

„Eto. Da znaš kako je čov’k prič’o.“

Izišao sam iz toplog štaglja u hladnu ličku noć. Iza mene još se čuo razgovor, a odjeća mi je mirisala na dim i rakiju.

Jure je odavno mrtav. Rado je njegovu priču nosio od svoje šesnaeste godine i još je pazio da je prenese kako ju je čuo. Pletenicu je, tvrdio je, vidio vlastitim očima. Za djevojku u šumi imao je samo Jurinu riječ.

Cijele večeri nije pokušavao dokazati više od toga. Zbog njega sam želio vidjeti i to pojilo.

Na staroj fotografiji je dečko od dvadeset godina. Znam da sam to ja. Ali ako sam iskren, danas bismo se oko malo čega složili. Drukčije je mislio, drukčije se bojao i drugo mu je bilo važno. Vjerojatno bih mu pokušao nešto objasniti, a on bi jedva čekao da završim. Možda bi mu bilo i žao što je postao ovakav čovjek. Neke stvari koje sam ja s vremenom prihvatio njemu bi izgledale kao odustajanje.

Gledam sebe, a moram se potruditi da razumijem čovjeka na fotografiji.

Tijelo se otad promijenilo. Promijenile su se i stvari u koje sam bio siguran. Nešto još lako prepoznajem: nekoliko ožiljaka, neke stare navike i način na koji se smijem kad mi je neugodno. Ali teško bih od toga sastavio cijelog čovjeka. Netko tko me tada dobro poznavao možda bi danas rekao da sam ostao isti. Ja bih mu mogao nabrojiti sve ono što više nisam.

Pa što je onda to što traje?

Dugo sam mislio da je to sjećanje. Ono povezuje tog dečka sa mnom. Pamtim što je želio, zbog čega nije mogao spavati i što se pravio da mu nije važno. Samo, danas neke njegove dane razumijem drukčije. Ono što je smatrao velikim porazom meni više ne izgleda tako strašno. Neke njegove pobjede jedva da pamtim.

A mnogo toga sam i zaboravio. Cijeli mjeseci ostali su bez ijednog jasnog prizora. Svejedno ih smatram svojim životom. Ako se više ne mogu sjetiti nekog dana, nisam zbog toga prestao biti čovjek koji ga je proživio. Sjećanje mi očito pomaže povezati priču, ali teško da je cijela priča u njemu.

Možda je karakter. Ipak, i tu sam se promijenio. Preko nekih stvari danas lakše prijeđem, druge više ne prešućujem. Ni sam ne znam koliko je u tome iskustva, a koliko umora. Volio bih vjerovati da sam u svemu postao mudriji, ali vjerojatno sam ponegdje samo izgubio volju za raspravom.

Kad kažem da sam se promijenio, već sam izgovorio nešto neobično. Podrazumijevam nekoga tko je postojao prije promjene i ostao poslije nje. Inače bih rekao da je jedan čovjek nestao, a drugi došao na njegovo mjesto. To ipak ne osjećam. Koliko god mi onaj dečko bio stran, njegove pogreške još su moje. Ne mogu ih pripisati nekom drugome samo zato što danas znam bolje.

Najbliži mi je osjećaj da kroz sve te promjene ostaje onaj koji gleda. Onaj tihi dio koji je bio tu i s dvadeset, dok sam mislio da već znam kakav ću čovjek postati. U njemu prepoznajem nešto poznato čak i kada mi vlastite misli postanu strane.

Ali ni s tim ne bih prebrzo zaključio. Kako znam da je taj promatrač ostao isti? Njega od prije poznajem kroz ono čega se danas sjećam. Ne mogu se vratiti u onu svijest i usporediti je s ovom. Možda se i način na koji gledam toliko postupno mijenjao da promjenu nisam mogao primijetiti.

Moguće je i da previše tražim jednu nepromjenjivu stvar. Kao da bih negdje u sebi morao pronaći dio koji godine nisu dotaknule i reći: evo, to sam ja. Možda se kontinuitet održava upravo kroz sve ono što se mijenja. Današnji čovjek nastao je iz jučerašnjega, nosi njegove posljedice i nešto mu dodaje. Ne mora svaki dio ostati isti da bih osjećao da je život moj.

To mi ostavlja više prostora i prema sebi. Ponekad se držim neke stare odluke samo zato što sam je ja donio. Branim mišljenje koje mi više nije uvjerljivo jer sam ga godinama zastupao. Bilo bi neugodno priznati da sam se predomislio. A onda pogledam fotografiju i vidim koliko bih toga morao nastaviti braniti kad bih sebi zabranio promjenu.

Ni tog dečka ne želim suditi samo onim što danas znam. Nije imao moje iskustvo. Nije znao kako će završiti neke stvari u koje je ulazio s toliko sigurnosti. Ja znam njihove posljedice pa mi je lako biti pametan nad njegovom fotografijom. Za vlastite današnje odluke nemam takvu prednost.

Ako doživim osamdesetu, možda ću jednako gledati čovjeka koji ovo piše. Prepoznat ću lice, sjetiti se ponekog dana i zastati nad nečim što mu je bilo silno važno. Volio bih da prema meni bude malo strpljiviji nego što sam ja znao biti prema onome od dvadeset.

Zasad mi je dovoljno da ga na fotografiji još mogu prepoznati kao svojega. Ne bih živio sve kako je on živio, ali znam zašto je neke stvari pokušao. Dok ga gledam, sjetim se i ponečega što sam putem zapustio, a možda nisam trebao. Nije baš sve što sam ostavio iza sebe bilo za odbaciti.