Ljudi koji bježe od svojih loših postupaka (izbjegavaći) obično osjećaju "lažni ponos"; vjeruju da je dozvoljeno gaziti dobre ljude jer ih vide kao naivne i slabe, dok sebe doživljavaju kao superiornije, napredne i snažne. Istina je ipak drugačija. Dobri ljudi sebi ne dozvoljavaju da im se srce zamrači samo zato što se netko loše odnosi prema njima - to je prava snaga i nešto s čime se treba ponositi. Izbjegavaći su ništa drugo nego nezahvalne, površne, nezrele kukavice, koje posežu za okrutnim mehanizmima (gostanje, tretmani šutnje) kako bi izbjegli odgovornost za počinjena loša djela i sebi napumpali ego, a zapravo cijelo vrijeme izbjegavaju sami sebe pogledati u ogledalo. Oni sami sebi otvrdnjuju srce, emotivno se zakidaju i oblače halje okrutnosti. Potpuno su slijepi za istinu jer žive u svom balonu izgrađenom od gro obrambenih mehanizama.

Prijevod:
People who run away from their bad actions (avoidants) usually feel "false pride"; they believe it is permissible to trample on good people because they see them as naive and weak, while they see themselves as superior, progressive, and strong. The truth is different, however. Good people do not allow their hearts to darken just because someone treats them badly - that is true strength and something to be proud of. Avoidants are nothing more than ungrateful, superficial, immature cowards, who resort to cruel mechanisms (ghosting, silent treatments) to avoid responsibility for their bad actions and pump up their egos, while in fact they are avoiding looking at themselves in the mirror all the time. They harden their hearts, emotionally deprive themselves, and put on the robes of cruelty. They are completely blind to the truth because they live in their own bubble built of defense mechanisms.

Živimo u svijetu koji sav "emocionalni teret" stavlja na leđa povrijeđenoga. Oni koji su pretrpjeli nepravdu moraju je prihvatiti, naučiti živjeti s njom, potisnuti bol, "raditi na sebi", otpustiti tuđi teret, biti "prisilno sretni", dok prouzročitelji te iste boli okolo šetaju potpuno mirni i imuni na posljedice svojih djela. U tome im uvelike pomaže izvrnuta verzija moderne pop-psihologije. Prouzročitelji se redovito skrivaju iza fraza o "čuvanju vlastitog mira" i "postavljanju zdravih granica" kako bi u potpunosti izbjegli odgovornost za vlastite postupke. Nanijeti nekome emotivnu bol bez trunke suosjećanja nije nikakav rad na sebi, to je krajnja emocionalna zakinutost, nezrelost i okrutnost. Voljeti sebe i stavljati sebe na prvo mjesto ne daje nikome pravo da iza sebe ostavlja ljudske ruševine, a zatim te iste ljude optužuje da su "toksični", "posesivni" ili "labilni" samo kako bi sačuvao vlastiti lažni integritet. Emocionalna zrelost ne očituje se u održavanju usiljene pozitive na štetu drugoga, nego u hrabrosti da se suočiš s povredama za koje si sam odgovoran. Najlakše je izabrati liniju manjeg otpora, zatvoriti oči na nečiju bol, okrenuti glavu u drugu stranu, napraviti distancu, otići iz odnosa i uvjeriti sebe da si dobra i odgovorna osoba koja samo "štiti svoje granice". Vrhunac te iluzije nastupa u trenutku kada svoj bijeg proglasiš plemenitim činom. Uvjeriš sebe da si toj osobi učinio dobro djelo time što si otišao, da je puštaš kako bi netko drugi mogao izliječiti rane koje si joj sam zadao. To više nije samo izbjegavanje odgovornosti; to je cinično preuzimanje uloge spasitelja u priči u kojoj si zapravo bio rušitelj. To je čisti bezobrazluk i kukavičluk. Realnost je da si sebična osoba koja drugoj strani odbija pružiti podršku, poštovanje i minimalnu ljudskost, razarajući pritom njezino dostojanstvo. Svatko od nas jest odgovoran za svoje unutarnje stanje, ali nitko nije i ne smije biti odgovoran za tuđe loše ponašanje. Povrijeđenoj osobi ne trebaju jeftini savjeti o opraštanju i "radu na sebi". Ne treba joj lažna utjeha koja od nje traži da bude "iznad toga". Ono što joj treba jest istina. Istina koja stvari vraća na njihovo pravo mjesto i oslobađa je okova nepravde, jer oslobođenje ne dolazi iz opraštanja onome tko se nije ni pokajao, nego iz spoznaje da od rušitelja više nema što tražiti.

Istina je da smo svi odgovorni za nečiju bol ako smo bili njezin uzrok. Ako nekoga boli ono što smo učinili, to ne znači da je ta osoba preosjetljiva, labilna ili slaba. I to definitivno ne znači da "to nije naš problem". Dapače, problem je usko vezan za onoga tko je tu bol prouzročio. Nitko ne osjeća bol zato što to bira, niti zato što to radi sam sebi. Bol se ne bira. Ona se rađa iz niza čimbenika: iz osjećaja koje gajimo prema nekome, iz povrijeđenog dostojanstva i iz jednostavne činjenice da smo ljudi koji osjećaju, a ne roboti - jer mehanika njezina nastanka leži u bliskosti koju smo dijelili. Odgovornost za vlastite postupke ne prestaje u trenutku kada nama postane neprijatno gledati tuđu tugu. Ostaviti osobu da se sama nosi s boli koju smo joj nanijeli, izbjegavanjem, ignoriranjem i podizanjem zida pod krinkom "postavljanja granica" ili zadržavanja vlastitog mira, nije ništa drugo nego emocionalno napuštanje i emocionalno zanemarivanje. To nije briga o sebi, nego ozbiljna emotivna zakinutost i zatvaranje očiju pred vlastitim djelima. Ako se uhvatite u ovome, to je ozbiljna "crvena zastavica" iliti "red flag" da trebate duboko preispitati sebe i svoje postupke. A ako ste vi oni koji traže objašnjenje, odgovornost ili uspostavu narušene bliskosti, to vas ne čini "ludima", opsesivnima niti psihološkim pacijentima. To vas čini ljudima koji odbijaju sudjelovati u iluziji da je šteta nastala sama od sebe.

Buđenje započinje onim trenom kada se konačno usudimo sebe pogledati u ogledalo. Kad se probudimo, vidimo sve. Tada pada iluzija da smo mi netko i nešto bolji od drugih, jer shvatimo i vidimo da smo svi isti. Nema više stranaca, samo poznatih lica oko nas.

Pojednostavljena verzija: 
Buđenje započinje onim trenom kada se konačno usudimo sebe pogledati u ogledalo. Kad se probudimo, počinjemo vidjeti svijet onakav kakav jest. Vidimo ljude kakvi jesu, kakvi su bili i kakvi mogu postati. Vidimo njihove unutarnje borbe, njihove slabosti, vrline, vrijednosti i potencijale. Tada pada iluzija da smo mi netko i nešto bolji od drugih, jer shvatimo da smo svi, na svoj način, nesavršeni ljudi u procesu rasta. Nema više stranaca, samo poznatih lica oko nas.

Često sam čula suprotnu izjavu. To nije istina. To što nekad izostane reakcija ne znači da loše ponašanje nije bilo prepoznato. To znači da su odlučili zadržati svoj mir. Dobri ljudi obično imaju jaku intuiciju, njihovo tijelo, točnije crijeva, odma prepoznaju nelagodu. Ono što im se u tom trenutku dešava, jest to da im se upalio alarm, najčešće ostanu zatečeni ponašanjem, jer nije u skladu s njihovim kodom ponašanja i odnošenja prema ljudima i možda ne razumiju odma motiv lošeg ponašanja. Dok to u sebi procesuiraju, prođe trenutak predviđen za reakciju. Zapamte dobro taj trenutak i situaciju i nastave mirno dalje. Kad imaju vremena, vraćaju se tomu i detaljno preispituju i analiziraju situaciju. Važu i stavljaju jednu komponentu slagalice na svoje mjesto. No, ujedno ostave prostor za nove slagalice. Daju toj ili tim osobama novu šansu, do trenutka kad ima je dosta ili do kad se loše osobe same ne povuku od njih. Ono što ih tada najviše boli, jest činjenica da nisu napravili ništa loše, a opet je netko zlouporabio njihovu dobrotu. Osobe kojima su dali šansu, a ta šansa nije bila prepoznata. Inače ne vole kad moraju postavljati granice, jer bi voljeli da su svi ljudi dobronamjerni i pošteni te da ih cijene iz tih istih vrijednosti. Svojim nereagiranjem postavili su ogledalo pred onih koji sebe trebaju pogledati. Kad to ne žele, najlakše je reči da su dobri ljudi naivni i glupi.