Da sam samo nastavila hodati glavnom ulicom, možda bih još bila živa. Ali nisam.

Bila je Noć vještica, nešto iza ponoći. Vraćala sam se kući sama, prečicom kroz nekoliko mirnih ulica. Većina ljudi bila je unutra. Tu i tamo još se mogla čuti glazba s neke zabave, ali što sam dalje hodala, bilo je sve tiše. Prvi put sam ga vidjela preko ceste. Stajao je ispred jedne kuće, u plavom kombinezonu, s bijelom maskom na licu i velikim kuhinjskim nožem u ruci.

Nisam se prestrašila. Bila je Noć vještica i pomislila sam da je kostim zapravo prilično dobar. Nastavila sam hodati, a nakon nekoliko koraka ponovno sam pogledala prema njemu. Više nije stajao. Hodao je prema meni, polako, dok mu je nož visio uz desnu nogu.

„Okej“, promrmljala sam. „Dobra fora.“

Prešla sam na drugu stranu ulice. On je napravio isto. Tada sam ubrzala, ali on nije. Nije potrčao za mnom, nije se požurio, samo je nastavio hodati istim sporim tempom. Okrenula sam se nakon možda deset sekundi i osjetila kako mi se želudac steže. Bio je bliže. Puno bliže.

Srce mi je počelo udarati. Skrenula sam u prvu ulicu i počela brzo hodati. Više nisam gledala iza sebe. Čula sam samo vlastite korake, a onda još jedne, sporije i teže. Okrenula sam se. Bio je na početku ulice i hodao prema meni. Nož više nije držao spušten. Podigao ga je uz rame, a oštrica je sjajila pod uličnom rasvjetom.

Potrčala sam. Trčala sam koliko sam mogla, ali kad sam se nakon nekoliko trenutaka ponovno okrenula, on i dalje nije trčao. Samo je hodao. To me prestrašilo više od svega jer nije izgledao kao netko tko pokušava nekoga uhvatiti. Izgledao je kao netko tko već zna da hoće.

Skrenula sam iza kuće i sakrila se između zida i velikog kontejnera. Stavila sam ruku preko usta i pokušala ne disati preglasno. Čula sam njegove korake kako se približavaju. Korak. Pauza. Korak. Pauza. Sve bliže. A onda su odjednom stali.

Čekala sam možda pola minute, iako mi se činilo kao nekoliko minuta. Polako sam provirila iza zida. Ulica je bila prazna. Nije ga bilo. Trebala sam ostati tamo, ali nisam. Istrčala sam iz skrovišta i krenula prema kući.

Tada sam ga ugledala.

Stajao je ispred mene, možda deset metara dalje. Ne znam kako je došao tamo. Vrisnula sam i potrčala u suprotnom smjeru, a on je ponovno krenuo za mnom. Polako. S podignutim nožem.

Uletjela sam u dvorište prve kuće i počela udarati po vratima. „Otvorite! Molim vas!“ Nitko nije odgovarao. Okrenula sam se i vidjela Michaela kako prolazi kroz otvorena dvorišna vrata. Nije gledao lijevo ni desno. Gledao je samo mene.

„Pomozite!“ viknula sam i počela lupati još jače. Čula sam njegove korake iza sebe. Kad sam se ponovno okrenula, bio je već nekoliko metara od mene, a nož je držao visoko. Potrčala sam uz kuću. Oštrica je prošla toliko blizu mog ramena da sam osjetila kako mi je rasjekla jaknu. Preskočila sam malu ogradu, pala na cestu i razderala koljena, ali nisam osjećala bol. Ustala sam i nastavila trčati.

Moja kuća bila je dvije ulice dalje. Nikada mi nije izgledala toliko daleko. Kad sam konačno došla do vrata, ruke su mi se toliko tresle da nisam mogla pogoditi ključanicu. Pogledala sam prema ulici. Nigdje nikoga.

„Hajde... hajde...“

Ključ je napokon ušao. Otključala sam vrata, utrčala unutra, zalupila ih i zaključala. Naslonila sam se leđima na njih i pokušavala doći do zraka. Nije bilo koraka. Nije bilo disanja. Ničega.

Prišla sam prozoru. Ulica je bila prazna i prvi put sam pomislila da sam mu stvarno pobjegla. Počela sam plakati od olakšanja.

U tom trenutku svjetlo u hodniku se ugasilo.

Zaledila sam se. Negdje u kući zaškripao je pod. Jednom, pa ponovno. Zvuk je dolazio iz hodnika. Uzela sam prvi predmet koji mi je došao pod ruku, malu staklenu vazu, i stisnula je objema rukama.

Koraci su prestali.

A onda sam vidjela bijelo lice u tami.

Stajao je na kraju hodnika. U mojoj kući.

Vrisnula sam, bacila vazu prema njemu i potrčala prema kuhinji. Čula sam kako se razbila, ali nisam gledala jesam li ga pogodila. U kuhinji sam zgrabila nož s pulta i okrenula se.

Nije ga bilo.

„Dođi onda!“ viknula sam, iako mi je glas drhtao. „Hajde!“

Ništa.

Napravila sam jedan korak prema hodniku, pa drugi. Tada me nešto uhvatilo za kosu i povuklo toliko jako da sam pala na leđa. Nož mi je ispao iz ruke. Michael je stajao iznad mene, bez riječi i bez zvuka. Samo prazne crne oči njegove maske.

Podigao je nož.

Udarila sam ga nogom i uspjela se izvući. Puzala sam prema dnevnom boravku, ali osjetila sam njegovu ruku oko gležnja. Vrisnula sam i udarala ga drugom nogom dok me nije pustio. Ustala sam i potrčala prema vratima. Bila su samo nekoliko koraka dalje.

Tri. Dva. Jedan.

Ruka mi je već bila na kvaki kada sam osjetila prvi ubod.

Ne boli odmah. To je ono što nitko ne kaže. Prvo osjetiš udarac, kao da te netko svom snagom udario šakom u leđa. Onda toplinu.

Pogledala sam dolje. Vrh noža virio mi je kroz trbuh. Nisam mogla udahnuti. Izvukao ga je i koljena su mi popustila. Pala sam na pod i pokušala puzati prema vratima, iako sam iza sebe već ostavljala krvavi trag.

Michael je stajao iznad mene.

„Molim te...“

Ne znam zašto sam to rekla. Znala sam da neće stati.

Nož je pao drugi put. Pa treći.

Nakon toga više nisam osjećala noge. Čula sam samo vlastito disanje, kratko, mokro i teško. Michael je još nekoliko sekundi stajao iznad mene i promatrao me, kao da čeka da bude siguran. Pokušala sam podići glavu, ali nisam mogla. Vid mi se počeo sužavati.

Posljednje što sam vidjela bile su njegove čizme kako se okreću. Onda je jednostavno otišao, polako, kao što je i došao.

Nikada nije potrčao za mnom. Nije ni morao. Jer koliko god sam brzo trčala, koliko god puta sam mu pobjegla i koliko god vrata zaključala, Michael Myers me cijelo vrijeme sustizao.

A onda je sve postalo crno.

Ne znam koliko je vremena prošlo. Ne znam ni gdje sam sada. Znam samo jedno.

Večeras je ponovno Noć vještica.

I upravo sam ga vidjela.

Stoji preko puta vaše kuće.

Događa li se i vama da, kad ostanete sami doma na dan ili dva, odjednom nekako izgubite volju za svime?

Ne mislim na to da mi je dosadno jer nema nikoga doma. Više je neki čudan osjećaj koji ni sama ne znam najbolje opisati.

Kao da se sve uspori.

Ne da mi se pospremiti stol nakon ručka, staviti suđe u perilicu, oprati nešto ili napraviti neku sitnicu koja realno traje pet ili deset minuta. Znam da nije nikakav posao i da ću brzo završiti, ali teško mi se uopće pokrenuti. I nije stvar u tome da sam lijena ili da mi se jednostavno ne da nešto napraviti. Zapravo me čak nervira što znam koliko je jednostavno i koliko malo vremena treba, a opet kao da postoji neka unutarnja kočnica zbog koje se ne mogu natjerati da ustanem i krenem.

I onda je još čudnije što mi se ne da ni ono što inače radim kad se želim odmoriti. Ne da mi se biti na mobitelu, gledati nešto, čitati knjigu ili se nekako zabaviti.

Kao da mi se zapravo ne da ništa.

Samo sam zaokupljena mislima.

O svemu i svačemu. O sadašnjosti, prošlosti, ljudima, odnosima, prijateljstvima, djetinjstvu, stvarima koje su nekad bile dio svakodnevice, a danas više nisu.

Nekad razmišljam o nečemu što mi se događa sada, pa me to odvede na neku situaciju od prije nekoliko godina. Onda se sjetim neke osobe, nekog mjesta, nečega iz djetinjstva i odjednom mi se u glavi otvori još deset drugih tema.

Jedna misao samo povuče drugu.

I onda mogu tako dugo sjediti i razmišljati, a zapravo ne dođem ni do kakvog zaključka. Kao da samo potrošim cijeli dan u mislima, a da se ništa zapravo nije dogodilo.

Ponekad se sjetim kako sam kao dijete zamišljala budućnost. Kako mi se tada činilo da je odrasli život nevjerojatno daleko i da će djetinjstvo nekako trajati zauvijek. A onda odjednom shvatiš da su prošle godine, da se puno toga promijenilo i da vrijeme nekako ide sve brže.

Ali opet, nije stvar samo u nostalgiji.

Nekad uopće ne razmišljam o ničemu posebno tužnom. Nemam neki veliki problem, ne dogodi se ništa loše i ne mogu reći da postoji jedna stvar koja me muči.

A osjećaj je svejedno tu.

Neka čudna mješavina praznine, težine, nostalgije, previše razmišljanja i nemogućnosti da se pokrenem.

I možda mi je najčudnije upravo to što sam izvana cijeli dan napravila jako malo, a imam osjećaj kao da mi je glava cijeli dan bila potpuno zauzeta.

Kao da se, kad sve oko mene utihne i nema drugih ljudi, odjednom pojača sve ono što je inače negdje u pozadini.

Ne znam je li to samo neka reakcija na samoću, nedostatak rutine, previše vremena za razmišljanje ili nešto sasvim drugo.

Zato me baš zanima — događa li se još nekome nešto slično kad ostane sam? I kako vi provodite vrijeme kada ste sami?