IQ vs BBQ

Jesen je stigla u Liku.
Naglo, preko noći.
U zoru svega šest stupnjeva. Nakon dugoga i suhog ljeta zrak ponovno ima oštrinu. Vjetar reže obraze, a prve kiše vratile su zemlji miris koji sam gotovo zaboravio.
Krenuo sam rano, sa svoja dva psa.
Šuma je još bila u polumraku. Pod nogama mokro lišće, mahovina, zemlja natopljena kišom. Negdje ispod svega toga onaj slatkasti miris svježih gljiva. Miris jeseni koji se ne može spremiti u bocu ni fotografirati.
Psi su već odavno bili nekoliko desetaka metara ispred mene, puni svojih tragova, mirisa i tajni. Nestanu među bukvama pa se opet pojave, mokri od rose, sretni kao da je cijela šuma jutros otvorena samo za njih.
A šuma vrvi.
Ptice se dozivaju visoko u krošnjama. Nešto šušne kroz grmlje. Na mekanom tlu tragovi srne, malo dalje prekopana zemlja. Kapljice još padaju s grana i svaka na trenutak ima svoj zvuk.
Onda se između oblaka otvori sunce.
Najprije samo komadić livade. Zatim jedan brežuljak. Pa drugi.
Sjene oblaka polako putuju preko Like, a sunce za njima pali male otoke svjetla. Rosa na travi bljeska u tisućama sitnih iskri. Sve traje nekoliko sekundi pa se promijeni.
Na istoku planine.
Okupane jutarnjim suncem gotovo svijetle. Stao sam i gledao ih dugo.
Postoje trenuci kada osjetiš koliko ti malo zapravo treba. Hladan zrak. Šuma. Dva psa negdje u travi. Planine na obzoru. I mir.
Volim Liku upravo ovakvu.
Na povratku sam uz put pronašao nekoliko svježih gljiva. Tek izniklih, čistih, još hladnih od noći.
Kod kuće dva današnja jaja, gljive ravno iz šume, tava i otvoren prozor.
Psi već spavaju.
Na čizmama blato. Na jakni miris šume.
A vani se sunce već popelo iznad brežuljaka.
Jesen je stigla.
Rijetko što krasi takva ljepota.