IQ vs BBQ

Jutros sam uz kavu pogledao datum i zadržao se na njemu malo duže nego inače.
Dvadeset pet godina.
Neki datumi imaju tu nezgodnu osobinu da otvore vrata koja nisi namjeravao otvoriti. Nisam dugo ostao uz događaj kojeg se datum sjeća. Puno me više zainteresirao čovjek koji sam bio dok se sve to događalo.
Ne mogu se zakleti gdje sam točno bio kad sam prvi put gledao one snimke koje su poslije obišle svijet toliko puta da su se pomiješale s vlastitim sjećanjem. Znam samo da sam tada imao sasvim drukčiji život.
Živio sam u Rijeci, djeca su bila mala, roditelji živi, a ja sam ozbiljno radio ono što sam mislio da čovjek treba raditi u tim godinama: gradio posao, jurio rokove, pokušavao biti dobar u onome što radim i stalno gledao nekoliko koraka unaprijed.
Karijera mi je bila važna.
Ne pišem to s podsmijehom. Bila mi je važna s razlogom. Dala mi je puno, naučila me još više i godinama zauzimala velik dio mog života.
Samo me danas čudi koliko sam često brkao hitno i važno.
Rokovi zbog kojih nisam spavao prošli su. Poslovi na koje sam bio ponosan dobili su nasljednike. Problemi koji su mi tada znali zauzeti cijelu glavu danas mi jedva imaju ime.
To nije nikakvo naknadno prosvjetljenje. Da se vratim tamo sa svime što danas znam, vjerojatno bih opet radio mnoge iste stvari. U tim godinama želiš nešto napraviti sa sobom. Hoćeš vidjeti dokle možeš. Treba ti osjećaj da ideš naprijed.
Samo što smjer nije zauvijek isti.
Neke stvari koje su nekad stajale vrlo visoko na mojoj listi danas uopće nisu na njoj.
A neke kojima tada nisam pridavao posebnu važnost pope­le su se prilično visoko.
Vrijeme, recimo.
Ne ono veliko, apstraktno vrijeme o kojem se pišu mudre rečenice, nego sasvim obično vrijeme koje ti nitko ne zauzme prije nego što si uopće odlučio što ćeš s njim.
I ljudi.
Tu su godine bile dosta dobar korektor mojih procjena.
Nekih više nema. S nekima sam se udaljio. Neki odnosi za koje sam vjerovao da su praktički dio inventara mog života jednostavno su prestali biti svakodnevica.
Većina toga nije završila dramatično.
To mi je možda dugo bilo najčudnije.
U filmovima odnosi završavaju razgovorom. U životu često završe time što se posljednji pravi razgovor dogodio prije tri godine, a nitko tada nije znao da je posljednji.
Jedno vrijeme nekoga poznaješ gotovo bez objašnjavanja. Poslije znaš ponešto. Onda se uhvatiš da o čovjeku s kojim si nekad dijelio velik dio života više zapravo znaš vrlo malo.
Isto vrijedi za ljubavi. Neke opstanu, neke promijene oblik, neke ostanu vezane uz razdoblje života iz kojeg su nastale. Nemam više potrebu retroaktivno presuđivati koja je trebala završiti drukčije.
Vrijedilo je ono što je vrijedilo dok smo to živjeli.
Jedan gubitak ipak nema zamjenu.
Roditelja više nema.
To nije nešto o čemu razmišljam svaki dan. Život sasvim normalno ide dalje. Radiš, kuhaš, šališ se, nešto planiraš. Onda ti padne na pamet pitanje na koje bi otac znao odgovor ili čuješ nešto za što odmah znaš kako bi majka reagirala.
Traje vrlo kratko.
I nastaviš dalje.
Valjda upravo zato takvi trenuci ostanu jaki. Ne najave se.
S vremenom sam se udaljio i od života koji sam tada smatrao gotovo jedinim mogućim.
Više ne živim u Rijeci. Dolazim zbog djece, prijatelja i svega što me tamo još veže, ali svakodnevicu sam napravio negdje drugdje.
To mi je nekad bilo potpuno nezamislivo.
Nije stvar u tome da sam prestao voljeti svoj grad. Jednostavno mi više ne treba isti ritam.
Prije mi je godilo kretanje. Posao, ljudi, obaveze, negdje treba biti, nešto se događa. Imao sam osjećaj da život mora imati određenu brzinu da bi imao sadržaj.
Danas nemam.
I dalje me zanima sto stvari. Čitam, pratim, pišem, petljam po tehnologiji, slušam glazbu i mogu satima kopati po nečemu što me zainteresira. Nisam baš postao čovjek koji sjedi ispod stabla i razgovara s vječnošću.
Samo više ne moram biti usred svega.
Još manje mi je potrebno da posao potvrđuje tko sam.
Nekad bih vrlo lako dobar dan mjerio onime što sam završio.
Danas mogu napraviti manje, a biti zadovoljniji.
Čuo sam djecu. Napisao nekoliko stranica koje mi ne idu na živce kad ih ponovno pročitam. Skuhao nešto dobro. Pustio glazbu. Nisam cijeli dan imao osjećaj da nekamo kasnim.
Meni od prije dvadeset pet godina takav bi popis vjerojatno djelovao prilično skromno.
Možda bi zaključio da sam izgubio ambiciju.
Nisam.
Samo sam izbirljiviji oko toga na što je trošim.
Nekad sam dugo čekao ono mitsko mirnije razdoblje. Završit ćemo ovaj posao, riješiti taj problem, doći do neke točke i onda će napokon biti više vremena.
Naravno da nije bilo tako.
Kad završi jedno, uredno dođe drugo.
Nema vrata iza kojih čeka slobodno poslijepodne s tvojim imenom na njima.
U jednom trenutku moraš sam odlučiti što više neće dobivati tvoje vrijeme.
To mi je možda najveća promjena.
Ne radim danas nužno manje zato što manje mogu ili manje želim. Samo mi je postalo puno teže objasniti samome sebi zašto bih dao cijeli dan nečemu što mi zapravo nije važno.
S trideset godina vjerojatno ne bih razumio tu računicu.
Tada sam imao osjećaj da je većina stvari ponovljiva.
Ako danas ne stignemo, ima sutra.
Ako se ne vidimo ovaj tjedan, vidjet ćemo se drugi.
Ako propustim ovo, doći će nešto slično.
Dobar dio života stvarno tako funkcionira.
A dio baš i ne.
To obično saznaš naknadno.
Zato mi se nakon četvrt stoljeća ne vraćaju posebno poslovne pobjede.
Više mi se vraćaju trenuci koji tada nisu imali nikakvu važnost.
Netko nešto govori za stolom.
Razgovor koji nije vodio nikamo.
Dan u kojem se nije dogodilo ništa posebno.
Nekada bih takav dan vjerojatno zaboravio do večeri.
Danas mi je upravo to zanimljivo.
Ne zato što mislim da treba hodati kroz život svjestan prolaznosti svakog trenutka. To bi bilo nepodnošljivo.
Ne želim za vrijeme ručka razmišljati kako će mi jednoga dana strašno nedostajati ljudi koji sjede preko puta.
Čovjek mora imati luksuz misliti da će biti još ručkova.
Samo mi se čini da sam nekad s tim luksuzom bio malo preširoke ruke.
Nostalgiji također ne vjerujem previše.
Vrlo je sposobna iz stare godine izrezati račune, stres, svađe i dosadu, a ostaviti pjesmu koju voliš i jedno dobro ljeto.
Prije dvadeset pet godina nisam živio nikakav zlatni život.
I tada sam se nervirao. I tada su me neke stvari boljele. I tada sam donosio glupe odluke i trošio vrijeme na stvari koje ga nisu zaslužile.
Ne želim se vratiti.
To mi je važno.
Dobro mi je ovdje gdje sam sada.
Samo neke stvari iz tog vremena danas vidim drukčije.
To znanje ne može popraviti ništa iza mene, ali može ponešto napraviti s onim što je ostalo ispred.
Djeca su odrasla, ali su tu.
Imam ljude koje mogu nazvati.
Imam odnose koje još mogu njegovati umjesto da pretpostavljam kako će se održavati sami.
I imam mogućnost neke stvari jednostavno proglasiti nevažnima, koliko god se u tom trenutku glasno gurale prema vrhu popisa.
Možda godine upravo to naprave ako imaš malo sreće.
Ne daju ti odgovor na život.
Samo ti pokažu koliko je stvari na koje si već potrošio živce na kraju završilo bez ikakve važnosti.
Kad pogledam čovjeka kakav sam bio prije četvrt stoljeća, ne bih mu držao govor.
Vjerojatno bi mi išao na živce svojim tempom, a ja njemu ovakav svojim.
Pustio bih ga neka odradi što mora.
Neka ganja karijeru.
Neka pogriješi.
Neka misli da zna više nego što zna.
Samo bih mu, ako se pruži prilika, skrenuo pogled s onoga prema čemu juri na ono što već ima.
Bez velike pouke.
Tek toliko da ponešto malo bolje zapamti.