vjetarugranama

Davno to bijaše; još su državom valjda prvi put od njena osamostaljenja vladali oni lijevi – kada smo prijatelj i ja vodili jedan razgovor kojeg sam se nedavno prisjetio, a tiče se grada što ga se ponajviše spominje u vezi opasnog otpada koji je u tisućama tona odložen negdje u njegovu središtu. Bila su to još vremena u kojima su netom prestale praštati bombe; jedna je od njih usmrtila i tamošnjeg lokalnog zviždača; čovjeka dovoljno savjesnog da ne pristane šutjeti o zločinima koje su nad nedužnima i civilima počinili „naši“ – a takav se prijestup tada kažnjavao smrću.

Taj je prijatelj često ljetovao na obali s druge strane planine, pa bi cestom što preko brda vijuga i spušta se u onaj grad nerijetko znao otići usred dana. Jednom je tako njegova družica poželjela posjetiti neki dućan, restoran, što li, a bijaše to još vrijeme bez interneta i pokretnih mapa na mobitelima; jedna ulica lijevo, pa druga desno – i tako se njih dvoje s malim djetetom nađoše začas u sasvim nepoznatom kraju, ne znajući ni otkuda su stigli, a kamoli gdje im valja krenuti.

Zagledaše tada na ulici neko dijete; musava desetogodišnjaka zagledanog u njih onako, ispod oka, pa ga prijatelj upita za onu ulicu i adresu, a mali mu jedva čujnim glasom odvrati da ne zna, ne mijenjajući svoj pogled što ga je skrivao ispod dugih tamnih trepavica.

Prijatelj na to odvrati svojoj družici – kako je meni ispričao – da je najbolje uteći koliko ih noge, pardon - gume nose. Otpivši gutljaj kave izrekao mi je riječi koje i danas pamtim: tko zna čime su onom malome napunili glavu; ne odvraćaj i ne razgovaraj s nepoznatim ljudima; čim ovaj nešto traži, bit će da traži nekoga od naših, a ti imaju radi čega – kako se s vremenom pokazalo – prilično za brinuti.

Razgovaram ovih dana s drugim prijateljem o onom otpadu, a taj s ushićenjem kaže, sada će valjda ljudi koji tamo žive konačno početi glasati onako kako im nalaže razum; nije li strašno da netko čitava života sadi, sije, kopa i trudi se oko nekoliko kvadrata škrte zemlje – a tko će sada kupovati lički krumpir ili kupus, da mi je znati.

Gledam ga baš nekako onako ispod oka, kako je vjerojatno onaj dječak gledao mog prvog priku, pa naglas kažem; Bože, ti kao da nemaš sedamdeset i još uvijek vjeruješ u bajke. Ovo što se sada otkrilo, pa to se dolje znade već godinama; vidiš da dolje ni muha ne može proći a da se za to u mjestu ne sazna, a gdje neće tisuće tona i teških kamiona. A što se u tih nekoliko godina na izborima promijenilo – i što će se promijeniti?

Ništa.