vjetarugranama

Znam, da mi ništa nova donijet neće
sutrašnji dan. Sve stare rane.
Ista lutanja kroz ceste razrovane
i iste boli, možda malo veće!

Znam, već napamet, dobro, kud mi valja ići.
Jednaka vraćanja, obnavljanje vječno:
ukočeno ko korito staro riječno,
kojem su virovi sad dublji, sad plići!

Sva ova lica blijeda i ulice i kuće,
jeseni sa burama i proljeća bijela,
neće balzam dati ni utjehu tijela -
ono bit će isto danas ko i juče.

Znam, da mi ništa nova donijet neće
ni dan ni noć. Ništa i ne želim...
Oh, ništa, do li, Bože, sa uzdanjem cijelim:
blagu, dobru smrt u toplo jedno veče...!