IQ vs BBQ

Nedavno sam ponovno naišao na tekst o demokraciji koja će, nastojeći svima udovoljiti, naposljetku dopustiti da je vode lopovi i prevaranti. Pažnju mi je privuklo ime ispod teksta. Sokrat. Čovjek je, pomislio sam, prije gotovo dvije i pol tisuće godina mogao sjediti u Ateni i prilično točno opisati ono o čemu mi danas razgovaramo uz kavu.

Poslije sam potražio odakle je taj odlomak. Nema pouzdanog izvora koji bi potvrdio da su to Sokratove riječi. Kad sam ga pročitao drugi put, već mi je zasmetalo koliko je autor siguran u to da zna kako će demokracija završiti. Prvi put mi ta sigurnost nije smetala. Dapače, svidjela mi se. Da mi je isto napisao netko koga poznajem, vjerojatno bih ga pitao kako je do toga došao. Sokratu sam povjerovao na riječ, a još se pokazalo da riječ uopće nije njegova.

U osmoj knjizi Platonove „Države“ doista se razgovara o tome kako demokracija može završiti u tiraniji. Sokrat je ondje jedan od sugovornika. Čitajući taj dio, pokušavao sam zamisliti ljude koji budućem tiraninu pomažu da dođe na vlast. Mi već znamo kako priča završava pa nam njihova odluka izgleda prilično glupo. Oni pred sobom vide čovjeka koji se zauzeo za njih onda kad ih nitko drugi nije htio čuti. Sad on od njih traži zaštitu. Ima neke obične ljudske pristojnosti u tome da mu je pruže. Upravo mi je zbog toga taj dio neugodan za čitanje. Lako razumijem kako su pristali.

I danas će čovjek koji mjesecima čeka zarađenu plaću pažljivo slušati političara koji o tome govori. Pogotovo ako ga je dotad svatko kome se obratio uputio na neka druga vrata. Već mu i to što netko pred svima kaže da mu se dogodila nepravda donese malo olakšanja. Koliko sam i sam puta stekao dobro mišljenje o nekome samo zato što je znao lijepo reći nešto što mene već dugo muči? Poslije bih teško objasnio kad sam točno zaključio da se u toga čovjeka mogu pouzdati. Znao sam o njemu vrlo malo.

Ipak, s tvrdnjom da se u dvije i pol tisuće godina ništa nije promijenilo valja biti oprezan. Atenjani su znali dugo i ozbiljno raspravljati o tome tko bi trebao upravljati gradom. Žene koje su u tome gradu živjele nisu o tome imale pravo glasa. Kad kažemo da su još stari Atenjani dobro razumjeli demokraciju, volio bih čuti i onu polovicu Atene koju se nije pitalo što o njoj misli.

A koliko sam se ja, sa svime što danas znam, odmaknuo od čovjeka koji će rado napraviti iznimku za nekoga svojeg?

Recimo da pročitam kako je neki političar preko poznanstva zaposlio sina. Odmah pomislim na ljude koji su se javili na natječaj i uredno priložili sve što se tražilo. Netko je skupljao potvrde, pripremao se za razgovor, kod kuće rekao da ima dobre izglede. Prilično dobro znam što bih o tome napisao.

Sad pokušavam zamisliti da moje dijete već mjesecima traži posao, a meni poznanik kaže da mu donesem njegovu molbu. „Daj da barem dođe na razgovor.“ Zanima me bih li i tada najprije pomislio na ostale kandidate. Za vlastito dijete imao bih mu što reći. Znam kako radi, koliko je molbi poslalo i kako mu je već neugodno odgovarati rodbini kad ga nedjeljom za stolom pitaju ima li što novo. O drugima koji su se javili ne znam ni kako se zovu.

Ujutro sam za sve njih tražio jednake uvjete. Do večeri bih već mogao imati sasvim pristojno objašnjenje zašto bi moje dijete ipak trebalo primiti na razgovor. I dok bih to nekome objašnjavao, iskreno bih vjerovao svakoj svojoj riječi. S tim dijelom imam više posla nego s pitanjem kakvi su ljudi koji danas sjede u vladi.

Kad neki političar kaže da će oko sebe okupiti poštene ljude, volio bih ga pitati što se dogodi onoga dana kad se pokaže da je jednoga od njih loše procijenio. Tko smije pogledati kako je proveden natječaj? Može li novinar objaviti što je našao? I što će u ponedjeljak na poslu dočekati službenika koji je odbio potpisati odluku? Od njegova bih odgovora na to posljednje pitanje imao više koristi nego od još jednog govora o poštenju.

S tehnikom smo imali više sreće. Ono što je netko otkrio prije tristo godina dijete danas može naučiti za jedno prijepodne i već se sutradan baviti nečim do čega taj čovjek za života nije stigao. S taštinom mi ide sporije. Mogu čitati Platona cijelo poslijepodne i svejedno se navečer uvrijediti kad me netko u društvu ispravi. Osobito ako je u pravu. Znao sam poslije takva razgovora putem kući smišljati što sam još mogao reći u svoju obranu, premda mi je već za stolom bilo jasno da sam pogriješio. Teško da bi se moj sugovornik iz Atene tome začudio.

Volio bih znati što će ljudi za dvije i pol tisuće godina misliti o nama. Još bih radije čuo njihov običan razgovor uz večeru. Na što se žale, komu vjeruju, zbog čega je netko od njih jutros ljutito ostavio novine ili što god već budu čitali. Zamišljam da jedan od njih naiđe na ovaj tekst i pošalje ga prijatelju jer ga podsjeća na čovjeka koji je upravo došao na vlast.

Nadam se samo da će ispod teksta ostaviti moje ime. Sa Sokratovim bi, doduše, bolje prošao.