Kad se više ne gubi
Kao dijete nisam znao da gubim vrijeme. Odlazio bih u šumu ili niz put i vraćao se kad me netko zovne. Sat nisam gledao. Nije mi ni trebao. Dan je trajao dok je trajao, a ja sam bio unutra, ne pored njega.
Nisam morao znati što ću tamo raditi. Dovoljno je bilo izaći. Putem bi se već našlo nešto zbog čega vrijedi stati, skrenuti ili ostati još malo. Nisam se navečer pitao jesam li dobro iskoristio popodne. Čak mi je i dosada pripadala. Mogao sam je podnositi dok iz nje nešto ne nastane, bez potrebe da je odmah prekinem.
Poslije se to polako izgubilo. Grad, posao, dogovori. Naučio sam koliko traje put do nekoga, što se može obaviti usput i koliko mi ostaje prije sljedeće obaveze. Ljudi su računali na mene, neke su stvari morale biti gotove. S vremenom sam i slobodne sate počeo uređivati na isti način.
Svaki prazan trenutak dobio je namjenu. Ako ništa nije bilo na rasporedu, brzo bi se nešto našlo. Čitanje s pola oka, poruka, još jedna sitnica prije večere. Čak je i odmor trebao nečemu poslužiti. Da dođem sebi, naspavam se, budem sutra sposobniji. Ako bih cijelo popodne proveo bez vidljivog rezultata, navečer bih osjetio nelagodu.
Ne sjećam se kada sam počeo tako razmišljati. Godinama odgovaraš na pitanja što si napravio, dokle si stigao i što još treba, pa se navikneš i sam sebe to pitati. Na kraju ti je neugodno reći da si dugo gledao vodu i da ti je bilo dobro.
Otkad sam u divljini, ponovno mi se događa da izađem bez plana. Idem stazom, stanem uz potok i ostanem dulje nego što bih sebi dopustio u gradu. Sat ponekad ostavim u džepu. Nitko me ne čeka za pola sata, mogu još sjediti.
U početku sa sobom ipak nosim sve ono od čega sam se udaljio. U glavi dovršavam razgovor, slažem što ću kasnije, sjetim se nečega što sam trebao napraviti. Mogu biti daleko od kuće, a mislima još uvijek otvarati iste ladice. Treba mi vremena da prestanem tako hodati.
Onda nešto privuče pažnju i zadrži je. Pratim vodu između kamenja, pogled mi odluta pa se vrati. Ono o čemu sam maloprije razmišljao ostane nedovršeno i neko ga se vrijeme uopće ne sjetim.
Inače sam rijetko takav. Jedem pa ću onda nešto. Hodam da stignem. Odmaram se da mogu nastaviti. Čak i dok radim ono što sam čekao, već razmišljam što dolazi poslije. Uz potok nemam što dočekati. Mogu ustati za minutu ili ostati još pola sata. Sve češće ostanem.
Kao dijete mogao sam nečemu posvetiti cijelo popodne samo zato što me zanimalo. Danas znam koliko je toga bilo moguće zato što je netko drugi mislio na ručak, obaveze i sutrašnji dan. Nisam ja bio posebno mudar. Imao sam vremena i netko bi me pozvao kad je trebalo doći kući.
Ali ni danas nije svaki sat zauzet. Ima popodneva kad nitko ništa ne traži od mene, a ja se svejedno požurujem. Izvadim telefon premda nije zazvonio. Pogledam koliko je sati iako ne moram nikamo. Ponekad ga vratim u džep pa nakon nekoliko minuta opet posegnem za njim.
Ovdje mi je lakše ostaviti ga. Znam da ću se vratiti poslu, ljudima i svemu što je ostalo nedovršeno. Ne moram o tome misliti cijelim putem.
Ne vraćam se pritom u desetogodišnjaka. Danas dobro znam koliko brzo godine prolaze. Upravo zato često pokušavam ugurati još nešto u dan, pa se uhvatim kako bih i od šetnje htio dobiti više. Otići dalje, vidjeti još nešto, obići mjesto do kojeg nisam stigao prošli put. Onda ipak sjednem gdje sam već toliko puta sjedio.
Kad me pitaju što sam radio cijelo popodne, kažem da sam bio vani. To je istina. Samo nije cijela.
Komentari:
Za komentiranje je potrebna registracija.