Mela i njezina priča o učiteljima

Na Svjetski dan učitelja Mela je ispričala svoju priču o školi, ljudima koje pamti iz učionice i iskustvima koja nosi kao učiteljica. U njezinim se sjećanjima susreću dječje oduševljenje, obiteljske teškoće, zahvalnost i razočaranje odnosom prema učiteljima.

Uz školu je vezana od najranijeg djetinjstva. Majka joj je bila učiteljica i učila ju je u prvom razredu. Mela kaže da je praktički cijeli život provela u učionici te, uz malo svojega humora, dodaje da je metodiku rada upoznavala već kao trogodišnjakinja. Samoga prvog razreda ne sjeća se mnogo. Kod majke je iz matematike u 1.r. imala četvorku, a u drugom razredu kod druge učiteljice trojku.

Kad govori o djetinjstvu, prisjeća se i straha od očevih agresivnih ispada. Opisala je događaj iz svoje desete godine, kada se uplašila da je otac ubio majku i uzela najveći kamen da ona njega ubije. Otac je tada otišao i sve ispričao naravno plačući njenoj učiteljici Leoni B. Učiteljica ju je odvela u zbornicu u kojoj je tada 1. put bila, osramotila je pred svim učiteljima i zalijepila joj šamarčinu. To je jedno od teških sjećanja koja je podijelila uz priču o odrastanju.Nije pitala nju što se to uistinu zbilo. Njena je mama na kraju njene bilježnice napisala poruku učiteljici: „ Poštovana L… od danas vi obrazujete moje dijete, a ja ga odgajam!“ Davno joj je oprostila jer nije znala što radi.

Školu najživlje pamti po osjećajima, prizorima i mirisima. Sjeća se svoje učiteljice Leone B. po dobrome, koja ih je vodila u kabinet kemije gledati dječje televizijske emisije. U četvrtom razredu likovni, glazbeni i tjelesni predavali su im predmetni profesori. Od gline je oblikovala mačku koja je išla u keramičku peć. Ritamski diktati odlično su joj išli, a klavir je promatrala s velikim divljenjem. Na tjelesnom je naučila preskakati kozlić i konja.

Pamti i primanje u pionire te pjesmicu vezanu uz tu prigodu. U sjećanju na sestrino primanje posebno su ostali spojeni stolovi prekriveni stolnjacima, domaće torte, miris učionice i ljudi okupljeni za stolovima. Nije sigurna jesu li tada jeli torte, ali prizor i osjećaj toga dana još su joj živi. U jutrošnjoj priči spomenula je i zbor i knjižnicu.

Iz školskih dana nosi uspomenu na darivanje učiteljice za Dan žena. Djeca su sama skupljala novac i odlazila u trgovinu birati poklon. Pamti lijepe kristalne čaše i veliko ogledalo koje su razgledavali, premda nije sigurna jesu li ga naposljetku kupili. Dar je bio zajednička gesta učenika prema njihovoj učiteljici, roditelji se nisu petljali.

Ta sjećanja uspoređuje s vlastitim iskustvom učiteljice. Kaže da je tijekom mnogih godina dobila vrlo malo cvijeća, a za Svjetski dan učitelja nikada buket. Zajednički buket cijeloga razreda doživljava kao znak dogovora i zahvalnosti. Pojedinačni cvjetovi kod nje bude osjećaj da takva zajedništva među roditeljima nema. Boli je i javno kritiziranje učitelja na društvenim mrežama. Smatra da se na današnje učitelje, liječnike i svećenike prenose zamjerke prethodnih generacija kad su ti isti bili bog i batina.

Posebno je zahvalila dvjema majkama koje su joj, dok je vodila prvi razred, donijele buket za rođendan. Rekle su joj da je od cijeloga razreda, ali Mela je uvjerena da su ga kupile njih dvije. Njihovu je gestu zapamtila i zahvalnost prema njima posebno izdvojila. Njihova djeca nemaju nikakve privilegije, iako djeca znaju krivo protumačiti svaki njima neprihvatljiv potez učitelja kao npr. lošija ocjena kao znak osvete ili suprotno petica nečije privilegije. Kod nje su svi jednako voljeni, a to što netko ima svojih osobnih problema pa ih proicira na učitelja, to nije njen problem, tako je rekla.

Najbolniji dio priče odnosi se na sukob s ocem jednoga učenika, koji je i sam nekada bio njezin učenik. Prema Melinu iskazu, na individualnim informacijama vikao jena nju i unosio joj se u lice. Obratio se i drugim osobama, među njima višoj savjetnici Agencije za odgoj i obrazovanje, a ravnateljici je podnio prigovor. U njemu ju je optužio za mobing nad sinom, opisao je kao opasnu i spomenuo shizofreniju. Također je rekao da je pred svima govorila djeci o dijagnozi njegova sina, koju nije ni imao, toliko laži na njenu osobnost u životu nije vidjela. Mela je te navode doživjela kao težak napad na sebe. I razmišlja kako bi tu osobu mogla tužiti jer ima svjedoka na vikanje na sebe.

Ispričala je da se, nakon trećeg čitanja prigovora i pripremanja odgovora, počela tresti te potom zapala u tešku depresiju. Majka joj je iz Dalmacije dolazila tri puta, kuhala, hranila je i bodrila. Uz zdravstvene teškoće mučila ju je i oskudica, jer s 500 eura kojima je raspolagala nije mogla živjeti.

Proklela je tog svojeg bivšeg učenika, a dica su mu se i prije njene kletve zgipsavala, znači prokleja i je neko drugi prije nje. Vidjevši tako tu zgipsanu dicu sažalila se što ispaštaju zbog roditelja koji su izveli hajku na školu pa je taj isti otac reka kolegici da će :“Pišat krv svi u školi, ako ne bude kako…

Prema njezinu sjećanju, taj joj je otac rekao i da ju je prijavio javnom pravobranitelju. Zamolila ga je da to ne radi. Pamti i ulazak njegove supruge i njega u učionicu za razgovor, način na koji je sjela supruga, okrenuta prema Meli, prekrižila ruke i noge pobjedonosno i naslonila se na zid. Njezino je držanje Mela doživjela kao zastrašujuće. Taj prizor i danas povezuje s osjećajem pritiska kojemu je bila izložena.

Posljednjih je mjesec dana muči je zaboravljanje. Liječnik kaže da nije u fokusu. Nedavno se kod kuće nije mogla odmah sjetiti koliko je četiri puta osam, pa je u panici zbrojila šesnaest i šesnaest i dobila trideset dva. Ipak, kaže da se u učionici, čim počne raditi, osjeća sigurno u onome što radi. Tada sve ide poznatim tijekom i kako sama opisuje, radi kao švicarska urica. Ne treba joj priprema, samo naslov lekcije.

Sritan Svjetski dan svin učiteljma!!! Podijelite svoja loša iskustva sa cilin sviton, neka vidi šta nan sve rade nezadovoljni roditelji koji imaju problema kod kuće pa i proiciraju na nas. Neka cili svit vidi i prosudi, ko je tu lud, a ko pametan. 

I ne primajte za poklon sapun koji san ja dobila od generacije koju san vrijedno i veselo vodila 3 šk. godine, dokse nisan razboljela. To je uvreda časti i dostojanstva. Ja nisan materijalista, ali san u svakoj generaciji potrošila više svojega novca nego šta ti roditelji skupe da me rastuže. Ako nisu kadri svi učestvovati, biti složni i saznati šta mi se sviđa, onda neka se okane bilo kakvi poklona. Znan ja sam sebe često nagraditi. Sapun, med i šalicu u jednoj kutiji moja je mama spasila od smeća i odnila da i više nikad ne vidin. Ali gorčina ostaje… Gdje je nestala ljudska vrlina ZAHVALNOST???

A kad smo već kod zahvalnosti imam ja još jedan grozan događaj, dvije učenice s 5,00 prosjekom kad su organizirale susret generacije nisu pozvale ni jednog učitelja. Jednoj san u fazi rastave roditelja došla doma kao kolegica i donijela velikog plišanog medu, a od druge njeni roditelji su me tako ponizili što su me na prevaru odvelu u njihovu kampanju da… To zaslužuje poseban post, zar ne??? Neka cili svit vidi kolika je ljudska zloba, pohlepnost i nezahvalnost!!!

Svim učiteljima na svitu čestitan Svjetski dan učitelja! 

AI&Mela