Fotografi svih zemalja naoružajte se...

Povremeno se među starim stvarima pronađe kakav stari fotoaparat koji je namijenjen snimanju na staklene fotografske ploče, ili pak čitave foto-arhive koje se sastoje samo od staklenih negativa.

Stakleni negativ, odnosno staklena foto-ploča, je tanka staklena ploča izrezana na određenu dimenziju (ima ih od vrlo minijaturnih do vrlo velikih), na koju je navučen foto-osjetljivi sloj, koji je zatim snimljen i razvijen, a nakon čega je na staklu ostala slika u negativu. Iz te slike se kontaktnim kopiranjem ili povećavanjem može napraviti neograničen broj "pozitiva". U današnje vrijeme ih je čak moguće i skenirati.

Stakleni negativi dominirali su od sredine 19. stoljeća pa sve do početka 20. stoljeća; nakon izuma i masovne upotrebe filma, staklene ploče su se počele sve manje koristiti. Danas se više ne koriste, osim od strane pojedinih entuzijasta.

Postoje dva glavna načina na koja se snimalo na staklene ploče, a razlikuju se po vrsti fotoosjetljivog sloja koji se koristio:

Mokri kolodijski postupak

Mokri kolodijski postupak je prvi koji se pojavio i koji je zamijenio tzv. "talbotipiju" (zvanu još i "kalotipija"; gdje se kao nosač negativa umjesto stakla koristio papir).

Jedan od glavnih problema ovog postupka bio je taj što je sve procese stvaranja slike, od oslojavanja staklene ploče fotoosjetljivim kolodijskim slojem, preko snimanja, do razvijanja, trebalo obaviti dok je ploča još bila mokra. To je u najboljem slučaju iznosilo 10-ak minuta, vrlo često i manje.

Zbog toga su fotografi, ako su radili na terenu, morali sa sobom vući kompletni prijenosni foto-studio (tamnu komoru i sve potrebne kemikalije) kako bi na licu mjesta mogli sve obaviti.

Isto tako, jedan od problema predstavljalo je to što je mokri kolodij (kao i njegovi prethodnici - "dagerotipija" i "talbotipija") bio osjetljiv samo na plavo svjetlo, tako da su fotografije često ispadale "nerealne" (npr. plavo nebo s oblacima ili plavi "karirani" stolnjak na slikama uvijek ispadaju jednolično bijeli, dok je odjeća, iako zapravo šarena ili živih boja, na slikama često ispadala crna).

Bilo je pokušaja i da se napravi tzv. "suhi kolodij", a neki od tih pokušaja su čak bili i uspješni. Suhi kolodij je, za razliku od mokrog, omogućavao da se na staklenu ploču snima satima pa čak i danima nakon što je ploča oslojena fotoosjetljivim slojem, dokle god je još bila "vlažna"; iako je s te strane bio praktičniji od mokrog kolodija, suhi kolodij je bio dosta "sporiji" u smislu da ga je trebalo duže eksponirati.

Suhe fotografske ploče

Suhe fotografske ploče pojavile su se kasnije, krajem 19. stoljeća, a umjesto mokrog kolodijskog sloja koristile su sloj na bazi želatine i zapravo se ne razlikuju mnogo od fotografskog filma (zapravo samo u toliko da je fotoosjetljiva emulzija na bazi želatine, umjesto na celuloidnom filmu, navučena na staklenu ploču).

Za razliku od kolodijskih ploča koje su bile osjetljive samo na plavo svjetlo, kasnije su ove ploče bile osjetljive na plavo i zeleno svjetlo (tzv. ortokromatske), pa su davale malo bolju i realniju reprodukciju tonova.

Inače, upravo iz vremena staklenih fotografskih ploča dolazi i onaj stereotipni prikaz fotografa s velikom kamerom na tronožcu (koja ima mijeh), velikom crnom krpom i bljeskalicom koja "eksplodira" (u to doba tada su se koristile "bljeskalice" koje su kao gorivo koristile magnezijev prah koji izgara vrlo blještavim plamenom).

Štoviše, stakleni negativi predstavljali su ogromnu prekretnicu u fotografiji u odnosu na ranije fotografske postupke, jer su, za razliku od "talbotipije"/"kalotipije", omogućili vrlo visoku oštrinu i detalje, a za razliku od "dagerotipije" (koja je omogućavala visoke detalje, ali samo jedan vrlo osjetljiv primjerak), neograničeno umnožavanje kopija. Uz to, bili su stabilan arhivski medij, a neki primjerci očuvanih staklenih negativa stari su i više od 150 godina. 

Tko god se bavi digitalnom fotografijom zna koliko su važne memorijske kartice. Ono što je film za klasičnu "analognu" fotografiju, to je memorijska kartica za digitalnu fotografiju - medij na koji se pohranjuju snimljene slike, ali i videozapisi.

Danas se u fotografskom (i videografskom) svijetu najčešće koriste tri vrste, odnosno tri formata memorijskih kartica: CompactFlash (CF), SD kartice i microSD kartice.

CompactFlash ili CF kartice dimenzija su približno 43 × 36 mm te su se dugo smatrale profesionalnim standardom, zbog svoje robusnosti i pouzdanosti. Još uvijek se koriste u starijim profesionalnim DSLR fotoaparatima.

SD kartice su dimenzija su oko 32 × 24 mm i danas su najrašireniji format. Koriste se u velikom broju fotoaparata, kamera, dronova, ali i u mnogim drugim elektroničkim uređajima. Zahvaljujući različitim podverzijama (SD, SDHC, SDXC), omogućuju velik kapacitet i visoke brzine zapisivanja.

microSD kartice su zapravo "smanjene" SD kartice, dimenzija svega 15 × 11 mm. Najčešće se koriste u akcijskim kamerama (npr. GoPro i tome slično), pametnim mobitelima i dronovima.

Većina proizvođača fotoaparata, kamera i drugih uređaja za snimanje koji se danas mogu naći na tržištu koristi jedan od ova tri formata.

No postoje, ili su postojali, i drugi formati kartica koji su danas vrlo rijetki ili potpuno zastarjeli te se više ne proizvode - bilo zato što je proizvođač u nekom trenutku prešao na "standardne" CF ili SD kartice, bilo zato što se ugasila tvrtka koja ih je proizvodila.

Jedan primjer toga je Olympus i njegov xD-Picture Card format, koji je bio popularan početkom 2000-ih, ali je s vremenom napušten. Iako još uvijek ima u opticaju kamera koje koriste ovu vrstu kartica, na tržištu je nove kartice gotovo nemoguće pronaći.

Sreća je u tome što danas postoje razni adapteri za memorijske kartice. Najčešći su adapteri koji omogućuju korištenje microSD kartica u SD utorima, a nešto rjeđe i u CF utorima. Takvi adapteri su jednostavni, povoljni i često jedino praktično rješenje za starije uređaje. Čak postoje i adapteri koji omogućuju korištenje SD ili microSD kartica u uređajima koji su izvorno koristili rjeđe i danas zastarjele formate kartica (poput npr. xD-Picture Card formata).

Iako upotreba adaptera ponekad ima svojih ograničenja (u brzini zapisa ili kompatibilnosti), u praksi, za nuždu, može biti sasvim upotrebljiva opcija.

 Kako se danas pojavljuju nove generacije mladih i nadobudnih fotografa koji su svoje prve prave fotografske korake napravili sa digitalijom, pa najčešće nemaju nikakvih iskustva sa snimanjem na film, možda nije na odmet spomenuti po čemu se filmovi razlikuju.

Najbitnije razlike su format i vrsta filma.

Format označava dimenzije filma, odnosno dimenzije snimljene slike na njemu. Najčešće korišteni formati fotografskih filmova koji se koriste u fotoaparatima su:

135 - film u zatvorenoj roli, širine 35mm, sa obostranom perforacijom. Format slike je najčešće 36x24mm, iako postoje (malobrojni) aparati koji snimaju u kvadratnom formatu 24x24mm ili "poluformatu" 18x24mm. Ovaj film, poznat još kao "Leica format", danas je najmasovnije korišten fotografski film.

120 - film u roli, širine 60mm, bez perforacije, sa zaštitnom papirnom trakom. Format slike je najčešće 6x6cm, iako postoje kamere koje snimaju u formatima 4,5x6cm, 6x7cm i 6x9cm. Ovaj film, poznt još i kao "srednji format" je prvi put proizveden 1901. godine, a proizvodi se još i danas.

220 - film u roli, identičan filmu 120, ali dvostruko dulji. Noviji aparati za 120 film zahvaljujući odgovarajućoj konstrukciji mogu bez problema koristiti i 220.

127 - film u roli, širine 46mm, bez perforacije, sa zaštitnom papirnom trakom. Daje slike dimenzija 3x4 ili 4x4 ili 6x4 cm. Prvi put proizveden 1912., ali ga je danas gotovo nemoguće pronaći.

110 - film u plastičnoj kazetici, širine 16mm sa jednostranom perforacijom. Veličina negativa je 13x17mm. Prvi put proizveden 1972. godine. Proizvodnja je prekinuta 2008. no još ga se povremeno može naći.

126 - film u plastičnoj kazetici, širine 35mm sa jednostranom perforacijom. Daje ekspozicije veličine 28x28mm. Prvi put proizveden 1963. godine, jedno vrijeme vrlo popularan film za jeftine aparate. Svojevrsna preteča filma 110. Proizvodnja je prekinuta 2007. no još uvjek ga se može povremeno naći, uglavnom na internetskim rasprodajama.

Osim po formatu (tj. dimenzijama i načinu pakiranja filma), filmovi se razlikuju i po načinu na koji prikazuju (tj. reproduciraju) snimljenu sliku. Najčešći su crno bijeli negativ filmovi te kolor negativ i dijapozitiv filmovi.

Crno bijeli negativ filmovi - ono što je u stvarnosti svijetlo, na filmu će biti tamno, i obratno. Izgled crno-bijelog negativa nakon razvijanja filma:

Kolor negativ filmovi - kod kolor negativ filmova slika će biti prikazana slično kao i kod crno bijelih negativ filmova, jedino što će, s obzirom da daju sliku u boji, prikazivati komplementarnu (suprotnu) boju od one koja je u stvarnosti. Izgled kolor negativa nakon razvijanja filma:

Kolor dijapozitiv filmovi - slika na filmu je identična slici u stvarnosti. Izgled dijapozitiv filma nakon razvijanja filma:

Bitno je još posebno napomenuti da se svaka od ovih navedenih vrsta filmova razvija na drugačiji način, zbog drugačijeg sastava i broja slojeva fotoosjetljive emulzije, a razvijanje filma u pogrešnim kemikalijama će samo nepovratno uništiti film.

Postoje ljudi koji, čim izađe novi model fotoaparata ili objektiva, prodaju svoj "stari" aparat ili objektiv, i trče u trgovinu kako bi kupili najnoviji. Na stranu i to što velik broj takvih ljudi samtra da "mora imati najnoviji i najskuplji model aparata ili objektiva" ili će se u suprotnom u najmanju ruku dogoditi "smak svijeta", često nisu svijesni da takvim načinom kupovanja zapravo najčešće vrlo efikasno - bacaju novac.

Postoji nekoliko vrlo konkretnih razloga zbog čega kupovina najnovijeg modela aparata ili objektiva, odmah čim se pojavi na tržištu, pogotovo ako se već posjeduje prethodni model, nije baš dobra stvar...

1. Svrhovitost - Ako novi model aparata u odnosu na prethodni (odnosno onaj kojeg se već posjeduje i koji je sasvim funkcionalan) ne predstavlja značajan i osjetan napredak po pitanju funkcionalnosti i kvalitete, onda ga se zapravo uopće ni ne isplati kupovati. Pogotovo ako se ta razlika između "starog" i novog modela svodi na 2 dodatne funkcije koje se zapravo neće nikada koristiti i par megapixela više. Ili, ako se radi o objektivu, da nova verzija objektiva ima malo bolju stabilizaciju i 0,02sek. brži autofokus, ali sama razlika uopće nije primjetna na snimljenim fotografijama.

2. Cijena - Početna cijena po kojoj se novi modeli prodaju čim se pojave na tržištu, obično značajno padne nakon pola godine do godinu dana. Tako npr. aparat koji je, čim se pojavio na tržištu koštao 1000€, nakon godnu dana više ne košta toliko već parsto eura manje, a što i nije zanemariva cifra. Štoviše za tu razliku u cijeni se nerijetko može kupiti još neki komad dodatne opreme (npr. dodatne baterije, grip, filteri, torba isl.)

3. "Dječje bolesti" - Povremeno se događa da neki novi model, čak i onaj razvikanog proizvođača, u početku pati od tzv. dječjih bolesti, tj. grešaka i defekata koji su se javili u serijskoj proizvodnji, i koji se otkriju i uoče tek kada je aparat već na tržištu, a što zna rezultirati frustracijama korisnika jer novi aparati ne rade baš kako bi trebali, bilo da se radi o mehaničkim nesavršenostima, bilo da se radi o manjkavom softweru, zbog čega novi aparat pod garancijom mora u servis.

Édouard Boubat (1923. - 1999.) bio je francuski fotograf. Smatra se jednim od najvažnijih predstavnika francuske humanističke fotografije 20. stoljeća.

Poznata je ona priča o "vlasniku dvije krave" koje ilustriraju različite političke sustave. Slična stvar se može ilustrirati i sa fotoaparatima... a ide otprilike ovako:

Socijalizam:
Imaš dva fotoaparata. 
Jedan pokloniš susjedu koji nema niti jedan.

Komunizam:
Imaš dva fotoaparata.
Država ti uzme oba i daje ti politički podobne fotografije.

Fašizam:
Imaš dva fotoaparata.
Država ti uzme oba, a tebe strijelja.

Totalitarizam:
Imaš dva fotoaparata.
Država ti određuje što, gdje, kako, kada i kojim aparatom smiješ snimati.

Liberalizam:
Imaš dva fotoaparata. 
Svaka šuša ti određuje što, gdje, kako, zašto i kojim aparatom ne smiješ snimati.

Feudalizam:
Imaš dva fotoaparata, koji zapravo nisu tvoji. 
Onaj čiji su aparati, uzima sve snimljene fotografije i zaradu.

Kapitalizam:
Imaš dva fotoaparata. 
Prodaš jedan da kupiš foto-printer.
Živiš od zarade na fotografskim uslugama.

Klasična Birokracija:
Imaš dva fotoaparata. 
Država ti uzme oba.
Jednog uništi, a drugim štanca besmislene fotografije koje zatim cenzurira.

EU Birokracija:
Imaš dva fotoaparata. 
Ne smiješ ih koristiti ako nisu usklađeni sa EU direktivama o usklađenosti i upotrebi fotoaparata, i za to nemaš sve odgovarajuće certifikate.

HR Birokracija:
Imaš dva fotoaparata. 
Država ti na jedan od njih nametne porez. 
Da bi platio taj porez, moraš prodati oba aparata, i nakon toga si još uvijek dužan državi.

Starijim generacijama kratica ONO i DSZ dobro je poznata. Nekad je značila "Općenarodna obrana i društvena samozaštita". Podrazumijevala je znanje, disciplinu i odgovornost - osobito u kriznim situacijama.

No u današnje vrijeme ta ista kratica označava nešto sasvim drugačije:
Općenarodno obmanjivanje i društveno samozaglupljivanje.

Zašto?

Zato što nikada prije nije bilo toliko lako dostupnih izvora relevantnih informacija, a istovremeno se sve češće susrećemo s dezinformiranošću, nedisciplinom, neodgovornošću i općenitim padom razine kritičkog razmišljanja. I svakoga dana, čini se, situacija po tom pitanju ide u lošijem smjeru.

Općenarodno obmanjivanje

Današnji medijski prostor, novine i televizija, sve manje služe informiranju i edukaciji. Sve češće služe popunjavanju praznog prostora između beskonačnih reklama - jednako tako površnim sadržajem.

Relevantne i korisne vijesti, kao i informativno-edukativni sadržaji, sve češće ustupaju mjesto trivijalnim temama koje ili rijetko koga doista zanimaju, ili se složenije teme pojednostavljuju do razine na kojoj njihovo razumijevanje ne zahtijeva ozbiljniji intelektualni napor. Takvi sadržaji pretvaraju se u tzv. infotainment - plitku zabavu za ubijanje dosade, a ne priliku za stvarno informiranje ili učenje.

Svoj doprinos tome svakako su dale i društvene mreže, gdje je često teško pronaći smislen sadržaj, a mjerilo vrijednosti nerijetko postaju broj pratitelja, lajkova i pohvalnih komentara - što je taj broj veći, to se sadržaj i osoba koja ga je objavila doživljavaju kao "važniji", "pametniji" i "relevantniji" - čak i kada se radi o nebulozama i dezinformacijama.

Štoviše, na društvenim mrežama sve češće dominiraju tzv. "autori digitalnog sadržaja" - "influenceri", razni dušebrižnici i "stručnjaci opće prakse" - ljudi koji često nemaju dovoljno stvarnog iskustva ili znanja, a svejedno "stručno" objašnjavaju drugima kako treba živjeti, raditi ili razmišljati. Uz čestu dozu dramatizacije i pretjerivanja u situacijama koje su uglavnom samo njima "uznemirujuće" ili "problematične".

I dok tako sebe i druge uvjeravaju da su "važni i korisni za društvo", u stvarnosti zapravo samo  zadovoljavaju vlastitu potrebu za pažnjom.

Naravno, tu su još i komentari ispod objava - prostor u kojem svatko može iznijeti mišljenje bez ikakve obaveze da pritom zna o čemu govori, i bez preuzimanja odgovornosti za napisano i eventualno širenje dezinformacija.

Društveno samozaglupljivanje

Danas gotovo svi imaju "pametne telefone". No često se zaboravlja da je i najnapredniji uređaj, od kojih su mnogi pogonjeni i umjetnom inteligencijom, u pogrešnim rukama samo skupa i beskorisna nakupina čipova.

Pametni telefon može - uz malo mentalnog napora - odgovoriti na gotovo svako pitanje i pomoći u rješavanju mnogih svakodnevnih problema. No mnogi ga i dalje najčešće koriste za gubljenje vremena - beskonačno scrollanje, gledanje uglavnom površnih videa na TikToku, Facebooku i sličnim platformama, opsesivno provjeravanje lajkova i uspoređivanje vlastitog života s tuđim "dostignućima".

Manji broj ljudi koristi mobitel kao praktičan alat - npr. da provjeri vozni red, pronađe zaobilaznu rutu ili brzo dođe do nekih drugih korisnih informacija. Često je važnije pratiti što je trend na Instagramu ili TikToku i kako snimiti još jedan "story" ili niz selfija te provjeravati koliko su "lajkova" dobili.

U nekim slučajevima ide se toliko daleko da djecu više odgajaju ekrani nego roditelji koji su im prerano dali mobitele u ruke.

I onda se događa da neke osnovne životne vještine - pogotovo kod mlađih generacija - postaju neočekivano zahtjevne. Sve je više djece koja zbog pretjeranog vremena pred ekranima imaju poteškoća s osnovnim radnjama poput pravilnog držanja olovke, listanja knjige ili očitavanja analognog sata. A neke kompleksnije motoričke, intelektualne i socijalne vještine ne treba ni spominjati...

U konačnici, događa se da tehnologija više ne služi čovjeku, već čovjek sve češće služi tehnologiji - ponekad do razine ovisnosti koja postupno narušava kognitivne i intelektualne sposobnosti.