OKO ZA OKO, ZUB ZA ZUB
Danas pišemo o vrlo delikatnoj stvari, dakle imamo Knin, razularenu četničku gomilu, s pozornice viče četnik:
– Za jednu SRPSKU GLAVU, 10 HRVATSKIH GLAVA!
Razularena gomila ponavlja iz sveg glasa.
– Četnik: Za jednu srpsku glavu 100 hrvatskih glava!...
Razularena gomila ponavlja iz sveg glasa. Tako do 100 000.
Među četnicima je bila i moja mama koja se ježila od glave do pete. Cestovnim putem se nije moglo, bile su barikade, no vlakom je došla posjetiti sestru. Samo sestrinska ljubav joj je dala snage da dođe među zvijeri. Još jednom su se vidjele u vrijeme rata u Hrvacama, i jedna i druga nosile su drugoj punu kutiju hrane. Moja mama je zapela u sestrinom autobusu i skoro su je odveli za Knin, nije se moglo od silnih stvari hodati po autobusu. To su bile teške emocije, pomiješani strah, ljubav, tuga, veselje, tjeskoba…
Teta se triput udavala i to dva puta za Srbina. Dakle u našoj obitelji nije bilo nacionalizma. I nema ga dan-danas.
Jedne ratne godine, ne znam koje, krenuli smo kombijem, mlada trubasta grupa rođaka, da prevezemo brdo telefona u Knin. Bile su barikade, prošli smo ih bez pretresanja jer nijednom četniku nije palo na pamet da bi se koji Hrvat i Albanac okuražio doći do njih. Sad im je sigurno žao što su bili pijani i što nas sve nisu pobili. Sam Bog nas je čuvao. Ja se sjećam da smo putovali noću, da smo se zajebavali u autu, da sam spavala i da sam se naglo probudila pri kočenju auta, lisica nam je prešla preko puta. Navečer smo polijegali u „ustaškom“ selu, na podu. Bilo nam je ludo i nezaboravno – mladost, ludost.
U Kninu je razularena masa pljačkala trgovine, nekoć ulica kojom sam išla u školu bila je puna svega i svačega. Razularena masa nije mogla sve potrpati u svoje aute pa je bacala okolo sve što im nije taj tren bilo važno.
Razularena masa krvopija najgora je horda divljih zvijeri koja obitava na kugli zemaljskoj. Bjesnoća životinja vrlo je opasna bolest koja se prenosi i na ljude. Kad ljudima izbije pjena na usta, to je zadnji stadij bjesnoće i treba bježati glavom bez obzira.
Intelektualci su se skrivali po svojim stanovima i kućama. Nije im bilo do pljačkanja ni do govorancija. Neki su bježali put Srbije preko Bosanskog Grahova, neki se nadali boljem sutra. Bolje sutra je trebalo dočekati... dugo je, predugo trajalo bezakonje...
Mlada sam, imam ogroman stan na čuvanju, besplatno, jer stanovi nestaju preko noći. Poznanica moje babe moli me da primim u stan Mirka iz Hercegovine koji je njen dečko, na povratku iz Njemačke. Eto, on se vraća doma, nakon 4 godine, bojim se da mu se baš i nisu obradovali. Ja ga primam, imam soba, dajem mu najveću da mu cura može doći kasnije. S njim imam jednu presmiješnu anegdotu, ali to čuvam za drugi post.
Sjedim uz televiziju, trešte Čavoglave, pjevam uz ratničku pjesmu i slušam svaki Dnevnik. Počela je Oluja. Kad sam čula da je pao Knin, grabim nekoliko piva, trčim prema plaži gdje se moji gosti, poznanica i njena prijateljica i njen Mirko, kupaju. Izdaleka vičem: „Pao je Knin!“ Oni me u čudu gledaju, ne razumiju moje uzbuđenje. Nikog živog na plaži ne zanima što se upravo dogodilo.
Popodne Mirko šeće sa mnom po gradu, cura mu radi, pa nije s nama. Odjednom on iz torbe vadi hrvatsku zastavu i ja igrom slučaja bivam prva i jedina domoljupka koja je pronijela zastavu po gradu. Ne znam jesam li tu sliku u naletu nekog meni znanog razloga rastrgala, ali Mirku je sigurno dobro poslužila da opravda svoj izostanak na ratištu. Ne osuđujem ga ja, niti malo, ali zašto je imao zastavu u torbi? To je već predumišljaj, a ja ne volim nikakve predumišljaje. Ja volim sve crno na bilo.
Danas Srbi mirno mogu živjeti u mojoj domovini. Nitko im ne može oteti njihovu domovinu Hrvatsku. Vole je kao što je Ježurka Ježić volio svoju jazbinu. I tako se uči tolerancija.
I još nešto, za vrijeme rata 2 puta sam poželjela da mi rat odnese kao žrtvu tetu u Kninu i tetu u Vukovaru, samo da rat završi. KAKO JE LAKO ŽRTVOVATI NEKOGA DRUGOGA?! Prelako!!! Srećom, ova u Kninu je preživjela, Bog nije uslišio moju trampu, a za ovu iz Vukovara ne znam, jer moja rodbina s tatine strane meni je nepoznata. Ako oni ne žele upoznati mene, ne želim ni ja njih.
Oko za oko, zub za zub (Stari zavjet), a ne TKO TEBE KAMENOM, TI NJEGA KRUHOM (Novi zavjet). Tako stoje stvari kod mene.
Ja se divim svim majkama, ženama, kraljicama koje su eto oprostile i žive u suživotu sa svojim silovateljima. Ne bi majci meni živio sa mnom u gradu nijedan moj siledžija, ja bih ga proganjala do smrti, a i poslije života. Pravda mora biti zadovoljena!!! Zato, gospodo siledžijska, počnite pakirati stvari jer će vas žene tužiti, i to sve do jednog... tako im Bog pomogao!!!
Komentari:
Za komentiranje je potrebna registracija.