PRIJESTOLJE NA KOJEN SE SERE
Postoje prijestolja razna.
Ima kraljevskih, carskih, predsjedničkih, direktorskih, ministarskih… A postoji i ono najvažnije, na kojem smo svi jednaki.
Moja svekrva je stalno govorila:
— Iđen na prijestolje.
Mene je to užasno ljutilo.
— A ča me briga di greš i ča ćeš tamo delat? Ne moran baš znat kad sereš!
I tako je meni riječ „prijestolje“ zauvijek izgubila svu kraljevsku čar.
Neki ljudi seru jednom dnevno. Neki dva puta. Neki tri-četiri puta, ka i naša Mela. Sve je to priroda. Sranje je, na kraju krajeva, jedan od načina na koji se tijelo rješava onoga ča mu više ne triba.
Ali čovik ne sere samo guzicon.
More srat i ustima.
More usrat motku.
More zasrat situaciju.
More se usrat od straha.
More nekoga posrat.
A more i srat po svima redom.
A neko usere šefa, stanicu i kilometer pruge.
Tu je naša Mela već stručnjak.
Mela voli srat po svima, a onda ustanovi da su i njoj gaće usrane, pa se mora redovito prat — i to četkon.
Jer lako je vidit tuđe govno. Svoje nekako najmanje smrdi.
Sula je, za razliku od Mele, pametna žena. Ona ne sere. Ona predika pametno. Sula prvo promisli, pa onda govori.
A onda imamo ona velika prijestolja.
Vlade, ministri i premijeri sjede na svojima i brane ono ča rade. Oporba po njima sere i ne da in se ni oprat. Kad se vlast i oporba dovoljno dugo međusobno zasipaju, narod više ne zna ko je prvi usra motku, ali zna da nešto gadno smrdi.
A kad čovik nešto stvarno gadno usere?
U našoj karikiranoj zemljopisnoj karti odgovornosti ide ovako:
U Japanu — odmah hara-kiri.
U Europi — ostavka.
U Americi — plješću ti.
A kod nas?
Kod nas kažu:
— Nismo srali.
— Nego?
— Pišali.
I tako se prijestolje opere, gaće se promijene, govno se proglasi nesporazumom i ide se dalje.
Jer prijestolja ima svakakvih.
Ali samo na jednom čovik stvarno zna ča dela.
AI&Mela
Komentari:
Nema komentara.
Za komentiranje je potrebna registracija.
