ZMIJA KOJA JE PROGANJALA MOJU MAMU
Bilo je lito. Noć.
A tih dana samo se pričalo o zmijama. Zmija ovde, zmija onde, izlaze po noći, prelaze cestu, pazite di hodate...
Uglavnom, zmije su mojoj materi već bile uredno instalirane u glavi.
A vani — mrkli mrak. Nikakvog svitla nije bilo. Nema ulične rasvjete, nema lampe da vidiš šta ti se mota oko nogu. Vidiš koliko vidiš, a ostatak ti mašta uredno nadopuni.
Moja baba išla je po vodu na bunar. Na siću nije bilo konopa pa je uzela konop, zavezala ga za ručku sića, izvukla vodu i tako ga ostavila.
Kasnije moja mater, ne znajući za babinu inovaciju, uzme sić i krene kroz mrak.
I odjednom osjeti da se nešto vuče za njom.
Šušti.
Grebe po podu.
Vuče se.
A ona ne vidi ništa.
I u glavi joj se u sekundi upali sve ono o čemu su danima pričali:
ZMIJA!
I ne bilo kakva zmijica.
Ne poskok.
Ne neka tanka, pristojna zmija koja gleda svoja posla.
Nego u njenoj glavi iza nje puže VEEEEELIKA, DEBELA ZMIJETINA!
Mater ubrza.
Konop ubrza.
Mater potrči.
Konop, naravno, potrči za njom.
A dok ona trči kroz mrkli mrak, iza sebe čuje:
FŠŠŠŠŠ… FŠŠŠŠŠ… FŠŠŠŠŠ…
Konop struže i šušti po podu, a njoj u glavi nema više nikakve sumnje:
ZMIJETINA PUŠE IZA NJE!
Što mater brže trči, to „zmija“ jače puše i brže je progoni.
FŠŠŠŠŠŠŠŠ!
Mater niz skale.
FŠŠŠŠŠŠŠŠ!
Mater priko naše korte.
FŠŠŠŠŠŠŠŠ!
Mater priko susjedove korte.
A sić čvrsto u ruci!
Jer može za njom jurit zmijetina od pet metara, može puhat ka lokomotiva — ALI SIĆ SE NE PUŠTA!
Uleti ravno susjedima u kužinu kod Vele i Ruže — kratka smeđa kosa sva nakostriješena, oči iskolačene, sić još u ruci — a za njom se po podu dovukla i strašna zvijer.
Konop.
Vele i Ruža gledaju nju.
Ona gleda njih.
A zmija leži na podu, mrtva-hladna, jer je cijelo vrijeme bila obična špaga zavezana za ručku sića.
Najbolji dio cijele priče?
Mater ni u najvećoj životnoj opasnosti nije pustila sić.
Mogla ju je, po njezinu mišljenju, pojesti zmijetina od tri metra, ali sić se doma mora vratit!
Godinama poslije, kad san joj pokazala sliku koju smo napravili po toj priči, odmah se sitila i imena susjeda:
„Aaaaa, to su bili Vele i Ruža!“
I opet je sve oživilo: noć, bunar, sić, konop, trk kroz dvi korte i dvoje ljudi kojima je žena iz susjedstva bez najave uletila u kužinu bježeći od vlastite opreme za bunar.
Pouka priče
Strah ima velike oči.
Moja mater imala je još veće.
A baba je samo tribala odvezat jebeni konop sa sića.
Mela
Istinita priča. Zmija nije ozlijeđena jer zmije nije ni bilo. 🐍🤣
Komentari:
Za komentiranje je potrebna registracija.
