IQ vs BBQ

Tijekom pandemije odselio sam iz Rijeke. Nekih tristo kilometara dalje, na selo. Kad kažem selo, to još uvijek zvuči pitomije nego što jest. Do mene jedva vodi cesta, a na nekim mjestima cesta je više stvar dogovora nego činjenice. Nakon nekog vremena shvatio sam da terenac ovdje nije nikakav luksuz ni poza. Jednostavno je korisno imati auto koji se neće uvrijediti čim nestane asfalt.
Nisam otišao s nekim velikim životnim planom. Nije bilo onog filmskog trenutka u kojem čovjek pogleda grad posljednji put, duboko udahne i krene tražiti sebe. Preselio sam se, ostao i s vremenom shvatio da mi ovakav život odgovara puno više nego što sam očekivao.
Prvo zbog mira.
Baš mira.
Kad cijeli život provedeš u gradu, navikneš na buku koju više ni ne primjećuješ. Auto negdje prolazi, netko zatvara vrata, nešto radi, netko nešto buši, susjed pomiče stolac, motor prolazi ulicom. Sve to postane pozadina.
Ovdje pozadine uglavnom nema.
Tek sam ovdje počeo primjećivati koliko tišina ima svojih zvukova. Vjetar kroz drveće, kišu po krovu, ptice, nešto što navečer prođe kroz šumu i za što ponekad odlučim da je bolje da ne znam što je.
A nekad nema ni toga.
Najmirniji mir koji sam ikada čuo.
Zimi cijela priča ode još malo dalje. Kad stisne prava planinska zima, zna se dogoditi da po dva mjeseca uopće ne siđem s planine. Snijeg napravi svoje, dan je kratak, a čovjek vrlo brzo prestane brojati koliko je dana prošlo otkad je zadnji put bio negdje gdje postoji semafor.
Tada se život malo skupi. Kuća, vatra, hrana, pisanje, vrijeme vani. Pogledaš prognozu više iz navike jer ionako nećeš nikamo.
U Rijeci bi mi pomisao da dva mjeseca praktički ne idem nikamo nekad zvučala prilično sumorno. Ovdje mi se dogodi da tek naknadno shvatim koliko je vremena prošlo.
Rijeka mi nije nestala iz života. Tamo su mi djeca, prijatelji i ljudi koje znam desetljećima. Odem uglavnom dva puta godišnje. Obiđem svoje, sjednem na kavu, prođem poznatim ulicama, vidim more, čujem govor koji mi je u uhu od djetinjstva.
Lijepo mi je doći.
Nakon nekoliko dana lijepo mi je i otići.
Valjda je to najbolji znak da sam ovdje stvarno napravio dom.
Pomalo je smiješno koliko sam se fizički udaljio od grada, a koliko sam istodobno ostao povezan sa svime.
Internet ovdje radi bez problema.
Cesta do kuće ponekad jedva zaslužuje to ime, ali mogu razgovarati s nekim u Americi, poslati rukopis na drugi kraj svijeta, objaviti poglavlje romana, pratiti što se događa u Rijeci, poslušati novi album, pogledati film, raditi i istraživati kao da sjedim usred grada.
Ako baš poželim, mogu se posvađati i s čovjekom kojeg nikada u životu nisam vidio.
Civilizacija, dakle, stiže i bez asfalta.
Ponekad stigne i brže od dostave.
Meni je najvažnije što ovdje mogu pisati. Puno pišem, a za to mi očito treba više tišine nego što sam nekada mislio. Ima dana kada provedem sate za računalom, napravim nekoliko stranica, navečer ih pročitam i pola pobrišem. Sasvim normalan radni dan.
Kad mi je dosta, ustanem i izađem.
Nema posebnog plana kamo idem. Nekad samo hodam. Nekad sjednem vani. Nekad gledam šumu. Nekad ne radim ništa i ne osjećam potrebu da to opravdam.
To mi je također trebalo neko vrijeme.
Navikli smo popunjavati svaku prazninu. Ako pet minuta ništa ne radimo, posegnemo za mobitelom. Ako čekamo, gledamo nešto. Ako nam je dosadno, odmah tražimo lijek.
Ovdje sam ponovno otkrio da čovjek sasvim pristojno može nekoliko minuta samo sjediti.
I preživjeti.
Naravno, nisam se pretvorio u pustinjaka koji živi bez tehnologije i meditira uz potok. Te priče slobodno možemo ostaviti Instagramu.
Volim tehnologiju. Cijeli život sam uz nju i bez interneta bi mi ovakav život bio puno teži, možda i nemoguć. On mi omogućuje da budem ovdje, radim što radim i ostanem povezan s ljudima koji su mi važni.
Samo sam valjda s vremenom promijenio redoslijed stvari.
Prije je svijet stalno dolazio do mene. Ovdje češće ja odlučujem kada ću do njega.
Naravno da to ne uspije uvijek.
Dovoljno je uzeti mobitel i u roku od nekoliko minuta mogu saznati što se događa na drugom kraju planeta, što misli neki političar, zašto se ljudi svađaju oko nečega za što jučer nisam ni znao da postoji i što je čovjek kojeg nisam vidio dvadeset godina ručao.
Ponekad je korisno.
Ponekad čovjek samo potroši pola sata života i nema pojma gdje je otišlo.
Ali izađem van i sve se nekako brzo vrati na svoje mjesto.
Vjerojatno zato ovdje više osjećam razliku između stvari koje su stvarno blizu i onih koje samo izgledaju blizu zato što su na telefonu.
Kad odem u Rijeku, prvih dana uživam u svemu što mi je nedostajalo. Ljudi, razgovori, more, kava, poznata mjesta. Grad ima energiju koju ovdje nema i drago mi je da postoji.
Onda nakon nekoliko dana počnem misliti na povratak.
Ponovno tristo kilometara. Zadnji dio nešto sporije. Asfalt nestane, cesta se suzi i negdje usput nestane i osjećaj da nekamo moram stići u točno određeno vrijeme.
Dođem kući, iznesem stvari i otvorim vrata.
Ako je zima, prvo provjerim vatru. Ako nije, uglavnom izađem van na par minuta.
Internet radi. Telefon radi. Svijet je još uvijek dostupan.
Ali ovdje ga ne čujem ako ga sam ne pustim unutra.
Meni je to, izgleda, sasvim dovoljno.