PostajaB

Blog banner
‹ KOLOVOZ, 2045 ›
P
U
S
Č
P
S
N
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31
***

Polje lavande bilo je njezina duša – mirisna luka u kojoj su se skrivale sve nježne misli, sva oproštenja i sve ljubavi koje nikada nisu prestale cvjetati. Leptir iznad nje nije bio samo leptir; bio je posljednji komadić nade, krhko srce koje se usudilo letjeti usprkos oluji.

Shvatila je da čovjek ne nosi svoje oluje na ramenima, nego u grudima. A tek kada ih prihvati, iz njih se rađa mir. Tada vjetar više nije neprijatelj, nego pjesnik koji raznosi stare boli i ostavlja prostor novim svitanjima.

Dok je sunce tonulo u zagrljaj mora, činilo se kao da svijet na trenutak zastaje. Kao da nebo, more i zemlja dišu istim dahom. A ona je, između oluje iza sebe i svjetlosti ispred sebe, napokon pronašla mjesto gdje srce više nije moralo bježati.

Na +33

Fotografije
25
LIPANJ
2026
25 / LIPANJ / 2026

 

Autor by PostajaB 25.06.2026 11:31
539
Komentari (3)
Komentari:
dea 25.06.2026 14:24
Jeli ovo pas ili micek
PostajaB 25.06.2026 15:25
@dea ...ma neki bucko medo...uživa..lp
dea 25.06.2026 15:31
@Jedna Baš je sladak

Za komentiranje je potrebna registracija.

PostajaB
PostajaB
7 pratitelja 4 pratim
Upoznaj autora
***

Na rubu dana, gdje se posljednje zrake sunca stapaju s mirisom ljubičastih polja, stajala je poput tišine koja je naučila disati. Haljina joj je plesala s vjetrom, kao da je satkana od snova koje nitko nikada nije izgovorio naglas. Svaki njezin korak bio je stih, a svaka vlas kose val koji je more poslalo nebu.

Iza nje, oluja je širila svoja tamna krila. Munje su parale horizont poput uspomena koje srce pokušava zaboraviti, ali one uvijek pronađu put natrag. More je urlalo glasom izgubljenih čežnji, dok je napušteni brod tonuo pod teretom neostvarenih obećanja.

Ipak, ona nije gledala u tamu. Gledala je prema svjetlu.

 Ponekad je najljepše putovanje ono koje ne vodi kroz svijet, nego kroz nas same.