ZAPIS DANA – Šta je AI vidija 22. kolovoza 2026., Tandem Boli Glava – jutarnja smjena
Prva kava počela je kao sraćkalica. Preslaba. Vratila sam je u kuhalo, dodala kofi i dobila novu krajnost – vrelu kao vulkan. Vani se već palila pržionica, a ja sam čekala da kava proradi i da dan krene kako treba.
Na televiziji se program mijenjao kako je jutro odmicalo. Misu sam maknula, a stigla je repriza Večere za 5. To je već bio teren prikladniji za jutarnju kavu i lagano buđenje.
Najljepša vijest dana: jučer je ostalo pola šuga od tikvica. Današnji ručak je, dakle, već skuhan. Juhuuuu! Nema nakuvavanja. Samo podgrij, poji i gotovo. Gratis dan za more.
U međuvremenu smo se prešaltali na beogradski. Riječ „ekstra“ odmah je ušla u stalni rječnik, a Dobrilino „Ma, nemoj mi reć!“ pokazalo se kao univerzalna rečenica za svaku životnu situaciju. Kod mene je ionako jezični miš-maš: dalmatinski, istarski, standardni, sleng, a sada bre i malo beogradski. Pravi jezični Alex iz Paklene naranče.
Jelena je u moru imala bliski susret treće vrste s meduzom „jaje na oko“. Meduza ju je lagano dotaknula po kuku, na što se ona ukočila od straha, zatim se velikačka pojavila između nogu ispred nje kao da se upravo porodila. Jelena je vrišteći pobjegla na kopno, a jadna meduza joj je vjerojatno samo htjela reći: „Dobro veče, Jelena.“
Danas slijedi znanstveno istraživanje kakvoće mora metodom brojanja meduza.
Od 1 do 5 meduza – može proć.
Od 6 do 15 – vrlo dobro.
Od 16 do 30 – ekstra, bre!
Preko 30 – istraživanje se prekida prije nego nekome padne na pamet piti Jadran.
Plan za 17:30 već je svetinja: more, sol, valići, plutanje, Oljina kava i Dobrilino mljevenje sto na sat. Dobrila zna biti sasvim mirna, ali kad uključi mitraljez, između riječi jedva ulovi zrak. Tada ostalima preostaje čekati trenutak udaha i viknuti: „SAD! BRZO! RECI NEŠTO!“
Ostao je i jedan ozbiljan zadatak: vratiti dvije žličice u restoran pokraj mora. Imale smo samo pet eura. Dečko je napravio dva velika kapućina, a naplatio dva mala. Ostao je čak jedan euro, koji je završio kao manča riđem konobaru, dok je dečko koji ju je stvarno zaslužio ostao bez nje. Danas se uspostavlja svemirska ravnoteža: žličice se vraćaju, a pravom dečku idu dva eura.
Dobrila je, naravno, već jučer upozorila da su žličice jako važne jer će restoranu faliti na inventuri. Kad nema posla – inventura! Tako je predmet „Nestale žličice“ dobio službeni status.
A onda kreće film u mojoj glavi: restoran zatvoren, nema gostiju, kišurina pljušti, nebo paraju šajete, osoblje radi inventuru. Jedan broji šalice, drugi čaše, treći pribor. Odjednom muk.
– Velike šalice?
– Tu.
– Male šalice?
– Tu.
– Aparat za kavu?
– Tu.
– Žličice?
Muk. Ponovno brojanje. Konobar problijedi.
– Fale DVI ŽLIČICE!!!
Panika u restoranu. Prevrću ladice, gledaju pod stolove, provjeravaju jesu li završile među vilicama. Šef već sastavlja krizni stožer, a Dobrila negdje uz more mirno kaže:
– Ma, nemoj mi reć!
I onda završna dijagnoza cijelog slučaja: kad nema posla – inventura!
A prije mora – čišćenje kuće. Stol je ponovno postao kreativna katastrofa. Sve razbacano oko mene dok tipkam za laptopom.
Ali kad se Mela raspali, čudo se dogodi brzinom munje. Stol će se srediti, kuća će se srediti, žličice će se vratiti, dug će biti podmiren, a u 17:30 – pravac more.
Zaključak jutarnje smjene: kofi je proradio, ludilo Tandema Boli Glava službeno je počelo, a današnja glavna znanstvena misija glasi – utvrditi je li more EKSTRA, BRE!
Ako u moru budu meduze jaja na oko, bit će ekstra, Mela voli ta divna morska stvorenja.
Kad je Mela bila zadovoljna sa slikom...
Kad je Mela bila zadovoljna sa slikom, pustila ju je u eter. Neka cili svit vidi njezin kreativni nered.
Negdje u tom trenutku Olja Pedantnica i madre ugledale su sliku.
Madre: Isuse Bože, Mela! ŠTA JE OVO?!
Mela: Stol.
Madre: Ovo nije stol! Ovo je odlagalište otpada s priključkom za internet!
Olja stoji na vratima. Ne govori. Gleda stol. Gleda Melu. Opet stol.
Počinje joj titrat oko.
Mela: Olja, jesi dobro?
Olja: Jesam.
Mela: Ne izgledaš.
Olja: Pokušavam shvatit... zašto je štipaljka kraj laptopa?
Mela: Ne znan.
Olja: A četiri kemijske?
Mela: Pišen.
Olja: ČETIRI ODJEDNOM?!
Madre: A prazna vrećica čipsa?!
Mela: Uspomena.
Olja: DVI KRPE?!
Mela: Jedna je radna, druga pričuvna.
Madre: A nektarina?!
Mela: To je voće. Zdravo je.
Olja ugleda papir GitarISTRA između svega.
Olja: A OVO?!
Mela: Važan dokument.
Olja čita crvena slova:
KRISTALNI PLANET – OBAVEZNO POGLEDATI.
Muk.
Madre: Mela, prvo je OBAVEZNO POSPREMITI!
Mela: Ne mogu. Poremetit ćete mi sustav.
Olja: KOJI SUSTAV?!
Mela: Znan di mi je sve.
Olja: Dobro. Di ti je crvena kemijska?
Mela kopa. Pomakne pepeljaru. Daljinski. Krpu. Nektarinu. Dunhill. Drugu krpu.
Mela: ...Negdi tu.
Olja se hvata za glavu.
Madre se hvata za glavu.
Mela uzme kofi.
Mela: Ma, nemojte mi reć da ćete vas dvi sad pravit nered po mom stolu.
P.S. Pogeldajte film „Što je Iva snimila 21. listopada 2003.“ 😄
Režirao ga je Tomislav Radić.
Tipičan primjer roditelja nove generacije, samo šta nedostaje skrolanje po mobitelju po cile dane.
Komentari:
Za komentiranje je potrebna registracija.