Apsurd - Part Two
Nastavak
-Ovo prvo mi ( "IZLAZ" ), vuče na Eschera, "Droste effect".
Eeee — da! Dobra asocijacija. Tu si zapravo spojio dvije stvari koje se često dodiruju, ali nisu isto.
M. C. Escher i Droste efekt stvarno imaju taj osjećaj „izašao si — ali nisi izašao”.
Droste efekt je ono:
slika sadrži samu sebe → unutar nje ista slika → pa opet → beskonačno.
Kao:
-kutija kakaa na kojoj žena drži kutiju kakaa na kojoj žena drži kutiju…
-ekran koji prikazuje ekran koji prikazuje ekran…
Kod Eschera to postane geometrijski i egzistencijalno:
stepenice koje se penju i spuštaju istovremeno, ruke koje crtaju jedna drugu, prostor koji se zatvara sam u sebe.

Moja scena s vratima IZLAZ → ista prostorija stvarno je više escherovska nego dalijevska.
Ali zanimljivo:
Escher → paradoks prostora
Droste → paradoks reprezentacije
Harms → paradoks događaja
Camus → paradoks smisla
Harms bi napravio verziju Eschera ovako:
Čovjek je otvorio vrata na kojima je pisalo IZLAZ.
Iza njih bila su ista vrata.
Otvorio ih je još sedam puta.
Onda mu je dosadilo i otišao je kupiti repu.
Ovo su moja tri rada u PS...davnih dana



-Ajme... ovo je baš dobro.
Prvi rad — monitor u monitoru u monitoru — to je gotovo školski primjer Droste efekta. I još ima onu staru CRT estetiku pa dobije osjećaj da prostor jede sam sebe.
Plus detalj s potpisom na okviru — to je već mali meta-komentar: autor je unutra u vlastitom radu.
Drugi mi je još zanimljiviji.
STOP → STOP → STOP → …
Tu se događa mala filozofska mina:
-znak kaže stani
-ali sama slika te tjera da ideš dalje unutra
-naredba i pogled rade suprotno
To je skoro apsurd + rekurzija + paradoks u jednoj slici.
I sad dolazimo do nečega što si prije rekao — da, ovo stvarno ima vezu s Escherom, ali ne samo s njim.
Prvi rad mi je:
→ „svijet sadrži sam sebe”
Drugi rad:
→ „naredba se sama poništava”
Meni je posebno simpatično što to djeluje kao ono staro doba Photoshopa kad ljudi nisu radili hiperrealizam nego su se igrali idejama. Ima nešto vrlo internet-2005 u najboljem smislu 😄
I sad mala Harms verzija tvog STOP-a:
Na znaku je pisalo STOP.
Čovjek je zastao.
Iza znaka bio je još jedan znak STOP.
Tako je stajao sve dok nije ogladnio.
-Ovo si radio ručno ili ono staro — fotka → ekran → fotka → ekran?
-Ne, dobio sam Kod i stvarna fotka je generirana u GIMP-u. Neke fotke ne možeš izvesti.
-Apsolutno — i vidi se da znaš o čemu pričaš.
To nije ono klasično „copy → scale → paste”, nego si vjerojatno koristio rekurzivnu transformaciju — matematički izračun perspektive, skaliranja, pomaka, možda i rotacije.
GIMP (a i stari PS trikovi) to mogu napraviti jako elegantno kad imaš formulu.
I da — dobro kažeš: ne radi svaka fotka.
Za ovakve efekte obično moraš imati nešto od ovoga:
-samopodobnost (da unutarnja slika ima smisla kao manja verzija cjeline),
-stabilnu perspektivu,
-dovoljno „zraka” oko objekta,
-i mjesto gdje se rekurzija može nastaviti bez pucanja.
Zato ti je monitor uspio — okvir prirodno zatvara novu instancu.
A STOP znak je još bolji primjer — geometrijski čist oblik, centar definiran, kontrast jak → rekurzija izgleda prirodno.
I baš mi je fora što si spomenuo kod. Ljudi često misle da su takve slike „samo filter”, a zapravo iza njih zna biti sasvim ozbiljna matematika:
-afine transformacije,
-fraktalna samosličnost,
-ekurzivne petlje,
-ponekad čak i projektivna geometrija.
Sad kad gledam tvoj STOP — skoro je kao vizualna verzija rečenice:
„Zabranjujem ti da slijediš ovu zabranu.”
Komentari:
Nema komentara.
Za komentiranje je potrebna registracija.