IQ vs BBQ

O granicama svijeta koji poznajemo

Mala napomena prije čitanja

Za ovaj tekst trebat će malo mira. Započeo sam ga uz jednu staru sliku, a završio razmišljajući o vremenu, svijesti i Bogu. Kome je danas dovoljna kava, razumijem. I meni je nekad žao pokvariti dobru kavu pitanjem što je bilo prije nego što je bilo vremena.

Jednom sam skinuo staru sliku sa zida i ostao s njom u rukama. Ispod okvira pokazao se svjetliji pravokutnik, dovoljno svijetao da me iznenadi. Da me netko pet minuta prije pitao koje je boje bio zid kad smo objesili sliku, bez razmišljanja bih mu pokazao prstom. Pa ove. Godinama ga gledam.

Sad sam pred sobom imao obje boje i nikako se nisam mogao sjetiti sobe u kojoj je čitav zid bio onako svijetao. Znao sam da sam u njoj živio. Pokušao sam se sjetiti i sebe iz tog vremena, što me tada brinulo, koga sam čekao da se javi, što sam još mislio da imam vremena napraviti. Od svega mi je najjasnije ostalo gdje je visjela ta slika.

Dok pišem jednu SF novelu, često mi se vrati taj prizor. Kad si pisac znanstvene fantastike, lako je čovjeka poslati u drugu dimenziju. Teži dio dođe na sljedećoj stranici, kad treba napisati što je ondje vidio i kako bi to uopće prepoznao. Imam na raspolaganju njegove oči, njegovo pamćenje i riječi koje je ponio od kuće. S tim priborom trebao bih ga provesti kroz svijet koji po mojoj vlastitoj zamisli još nitko nije vidio. Dogodi se da se prije njega moram vratiti kući.

A i kod kuće se čovjek ponekad jedva snađe. Dovoljan je telefonski poziv. Prije nego što se javio, nešto je planirao za četvrtak. Pet minuta poslije gleda svojom rukom zapisanu obvezu i čudi se kako mu je još jutros bilo važno hoće li tamo stići na vrijeme. U sobi je sve gdje je i bilo. Četvrtak mu odjednom izgleda sasvim drukčije.

Takve trenutke u rukopisu zovem prelomima realnosti. Nezgodno je odrediti gdje se taj prelom točno dogodio. Vijest koju si čuo tiče se stvarnog svijeta. Ono o čemu govori moglo se dogoditi satima prije, dok si ti mirno radio nešto sasvim deseto. Za tebe počinje onog časa kad na drugom kraju veze prepoznaš nečiji glas i po načinu na koji ti izgovori ime već naslutiš zbog čega zove.

Kad razmišljam koliko od svijeta uopće možemo opaziti, obično se sjetim svjetlosti. Znamo da vidimo samo malen dio njezina spektra. To mogu sasvim lijepo prihvatiti dok čitam. Poteškoća počne kad pokušam zamisliti kako bi mi soba izgledala da vidim i ostatak. Uvijek se nekako pomognem ljubičastom. Zatamnim je, dodam joj malo plave i uhvatim se kako od dvije boje koje dobro poznajem pokušavam sastaviti jednu koju nikad nisam vidio.

S dodatnom dimenzijom prostora ide mi još slabije. Neki fizikalni modeli, među njima i teorija struna, razmatraju dodatne prostorne dimenzije. Zasad nemamo eksperimentalnu potvrdu da one postoje. I ne treba ih brkati s vremenom koje već ulazi u fizikalni opis četverodimenzionalnog prostorvremena. Ali mogu barem pokušati razumjeti kakav bi problem imalo biće kojemu nedostaje jedna od dimenzija koje su meni tako obične.

Zamislimo da netko čitav život provede u ravnini. Može na sve strane, samo mu ono naše „gore“ ništa ne znači. Kad bi kroz njegovu ravninu polako prošla kugla, tamo gdje je trenutak prije bilo prazno spazio bi kako nastaje krug. Izmjerio bi mu promjer, pratio kako raste pa se opet smanjuje, sve dok ne iščezne. Mogao bi ostati na tom mjestu koliko god hoće. Kugla koja je upravo tuda prošla bila bi mu nedostupna.

Zamišljam da sjedimo za stolom i da mi pokazuje svoje bilješke. Sve je uredno zapisao, nacrtao, izmjerio. Ja mu pokušavam objasniti da je kroz njegov svijet prošla kugla. Kako sam sklon govoriti rukama, gotovo sigurno bih već pri drugoj rečenici podignuo ruku iznad stola. I tu bi naš razgovor zapeo. Čitavo moje objašnjenje počivalo bi na pokretu koji moj sugovornik ne može vidjeti.

Dok pišem, moram se povremeno podsjetiti da sam ja izmislio i ravninu i kuglu pa mi je lako biti onaj pametniji za stolom. U vlastitom svijetu nemam taj povlašteni pogled. Teško bih znao i što mi nedostaje.

Sa sviješću imam osobit problem. Sve što znam o svijetu došlo je do mene kroz nju, a kad me netko pita što je svijest, posegnem za primjerom. Najradije za glazbom, jer mi je ondje barem poznato o čemu govorim.

Čujem prvih nekoliko tonova stare pjesme i znam na kojem će mjestu pjevač uzeti zrak. Dogodi se da me, prije nego što se sjetim ijedne riječi, obuzme isti osjećaj koji sam imao dok sam je slušao kao mladić. Pokušavam se sjetiti tko je tada bio sa mnom. Je li to bilo prije nego što sam otišao ili nakon što sam se vratio? Dok ja to posložim, pjesma je već na drugoj strofi. Netko pokraj mene zamoli da malo stišam. Naravno da stišam. Kako da mu objasnim usred čega me zatekao?

Znanost može pratiti što se u mozgu događa dok prepoznajem melodiju. Znatno je teže objasniti kako je nekoliko tonova dobilo baš taj moj doživljaj. I kako se nešto čega se nisam mogao sjetiti kad sam to htio vrati tako lako dok mi je pažnja bila negdje drugdje. Od tolikih godina ostane sačuvan čak i onaj kratki udah prije stiha, a lice čovjeka koji je sjedio pokraj mene više ne mogu pouzdano prizvati.

Što sam stariji, bolje pamtim i neke stvari koje se nikada nisu dogodile. Zvuči neobično, ali svatko tko se ikad predomislio u posljednji čas vjerojatno zna na što mislim. Prihvatio si jedan posao, drugi odbio. O prvome možeš pričati iz iskustva. A i o onome drugom s godinama se nakupi dosta toga. Zamisliš gdje bi stanovao, s kim bi radio, bi li još svirao. Poneku od tih mogućnosti toliko puta prebireš po glavi da ti postane bliska gotovo kao uspomena. Tek kad te netko pita kako bi ti ondje bilo, moraš pošteno odgovoriti da nemaš pojma.

U kvantnoj fizici postoji višesvjetovna interpretacija u kojoj se različiti ishodi opisuju kao grane stvarnosti. To je druga ideja od one o dodatnim dimenzijama prostora. Vezu između tih grana i čovjeka koji se predomišlja na raskrižju rado mogu napraviti u noveli. U fizici nemam pokrića da svog drugog sebe proglasim stvarnim. Za ono što me osobno zanima dovoljan mi je i ovaj jedan. Posao koji nisam prihvatio svejedno je utjecao na to kako sam poslije živio s onim koji jesam.

Kad razmišljam o Bogu, obično zapnem na riječi „vječnost“. Mogu zamisliti da iza svakog dana dolazi još jedan. Tako bih mogao nastavljati koliko god imam strpljenja. U kršćanskoj misli postoji, međutim, razumijevanje po kojem Bog uopće nije podložan tome slijedu. Pokušam li o tome nešto reći običnim jezikom, već sam se čuo kako govorim da je Bog postojao „prije vremena“. Ta me riječ „prije“ svaki put vrati na početak. Kako sam do nje došao ako ono čime razlikujem prije i poslije još ne postoji?

U molitvi je jezik prisniji. Čovjek kaže da mu je Bog blizu ili da ga dugo nije osjetio. S blizinom nemam poteškoća. Svatko tko je dugo živio daleko od nekoga svog razumije kako mu taj čovjek nekih dana može biti bliži od ljudi s kojima sjedi za stolom. Ali kad vjernik kaže da ga je u molitvi netko čuo, govori o nečemu o čemu ja izvana mogu znati vrlo malo. Bilo bi zanimljivo saslušati kako on to doživljava. Bilo bi jednako zanimljivo čuti čovjeka koji se nekad molio, pa je prestao. Nijednome od njih ne bih imao što objašnjavati kuglom koja prolazi kroz ravninu.

Kad sve to ostavim po strani, najteže mi je bilo promijeniti mišljenje o ljudima za koje sam dugo vjerovao da sam ih dobro razumio. Čudno je kako točno čovjek može zapamtiti nečiju grubu riječ. Pamti i gdje je tko sjedio. A onda dođe red da prepriča što je sam rekao neposredno prije toga i tu sjećanje već ide nešto slabije.

Dogodi se i da u nečijem davnom odgovoru prvi put čujem umor. Godinama sam ga pamtio kao ravnodušnost. Onda se jednom i sam javim nekome u nezgodan čas, odgovorim kratko i po tišini koja slijedi shvatim kako je to moralo zazvučati. Poslije mogu nazvati i objasniti. S onim prvim razgovorom nemam uvijek tu mogućnost. Ponekad prođe dosta godina prije nego što razumiješ što bi još nekoga htio pitati.

Zato mi se ona slika sa zida uporno vraća u novelu i kad joj u priči, pravo govoreći, ondje nije mjesto. Odložio sam je i pokušao se sjetiti sobe kakva je bila prije nego što smo je objesili. Dobro sam znao da je i takva postojala. Samo, u svakom mom sjećanju slika je već bila na zidu.

Ovo sam objavio jer me zanima kako o tome razmišlja netko drugi. Rado bih čuo i gdje vam se čini da sam pogriješio, osobito ako sam se kao pisac malo previše zanio pa negdje usput vlastitu zamisao prihvatio kao objašnjenje. A ako ne naiđe na plodno tlo, nikom ništa. Još jedan post u vjetar.