IQ vs BBQ

Imao sam deset godina kada sam prvi put ozbiljno posumnjao da nam golubovi nešto kriju.

Sjedili smo djed i ja na klupi u parku. Kroz krošnje je prolazilo sunce, ostavljajući svijetle mrlje po stazi, njegovim hlačama i papirnatoj vrećici koju je držao na koljenima. Iza nas se čuo promet, ali dovoljno daleko da smo mogli razgovarati bez podizanja glasa. Pred klupom se okupilo petnaestak golubova. Svaki put kad bi djed zavukao ruku u vrećicu, približili bi se za još nekoliko koraka.

Zrnje je bacao polako, raspoređujući ga na više strana. Imao je vremena i za one koji nisu uspijevali doći na red.

Jedan krupni golub, siv, s vratom koji se presijavao zeleno i ljubičasto, uporno je tjerao ostale. Raširio bi krilo, izgurao susjeda i pokupio ono što je djed namijenio nekome drugome.

„Vidi ovoga“, rekao je. „Taj bi sve sebi.“

„Gladniji je.“

„Ili je samo bezobrazan.“

Bacio je nekoliko zrna dalje, prema manjem golubu koji se držao po strani.

„Evo i tebi. Nemoj da te ovaj prevari.“

Promatrao sam ih kako kljucaju i podižu glave, svaki čas prekidajući jelo da provjere što rade ostali. Djelovali su silno zaposleni. Onda sam ih počeo uspoređivati, jednog po jednog.

„Djede?“

„Reci.“

„Gdje su mali golubovi?“

„Kakvi mali golubovi?“

„Pa njihova djeca.“

Nasmijao se.

„A čija bi bila?“

„Zašto ih nikad ne vidimo? Pogledaj. Svi su veliki.“

Djed je zadržao ruku nad vrećicom i pogledao ptice.

„Ima među njima mlađih.“

„Ali nema baš malih. Kao pilići. Ili pačići.“

Zašutio je. Kod njega me ta šutnja nije zabrinjavala. Nije značila da sam dosadan ni da trebam prestati zapitkivati. Čekao sam dok razmisli, gledajući zrnje koje mu je ostalo među prstima.

„A znaš li ti gdje oni imaju gnijezda?“

„Na drveću.“

„Ovi gradski više vole zgrade. Pod krovovima, po tavanima, u zaklonjenim rupama. Tamo gdje im nitko ne smeta.“

Pogledao sam prema kućama uz park. Dotad su zgrade pripadale ljudima, a drveće pticama. Ta mi se podjela činila sasvim dovoljnom. Sada sam po pročeljima tražio otvore, zagledao se pod strehe i pokušavao zamisliti što se nalazi iza njih.

„I tamo su mali?“

„Tamo. Roditelji ih hrane nekoliko tjedana. Kad izađu, već su skoro veliki kao ovi.“

„Znači, ovdje ima i djece?“

„Ima.“

„Koji su?“

„E, to ti ne mogu svakoga pokazati. Nisam im ja matičar.“

Pružio mi je vrećicu. Zagrabio sam zrnje, ali sam ga neko vrijeme držao u šaci, zaokupljen onime što se događalo iznad nas. Negdje pod tim krovovima ležali su mali golubovi koje nisam vidio. Čekali su hranu, gurali se uz roditelje, rasli dok sam ja prolazio ulicom i mislio da znam što je golub.

Pred klupom se ništa nije promijenilo. Onaj krupni i dalje je rastjerivao ostale. Ali sada sam se zagledao u svaku pticu koja bi mu prišla. Tražio sam nešto po čemu bih prepoznao mladunca, neku nespretnost ili drukčije pero. Nisam više mogao samo bacati zrnje.

„Djede?“

„A?“

„Što mali golubovi jedu?“

„Roditelji ih hrane.“

„Čime?“

Pogledao me preko naočala.

„Ti si danas odlučio ispitati sve golubove u gradu?“

„Samo pitam.“

„Pa dobro, pitaj.“

Uzeo je malo zrnja iz moje šake.

„Znaš li da svojim mladima daju mlijeko?“

Pogledao sam ga. Znao se šaliti ozbiljna lica i trebalo je paziti.

„Golubovi nemaju mlijeko.“

„Imaju.“

„Nemaju sise.“

Počeo se smijati, a nekoliko zrna ispalo mu je među cipele. Krupni golub odmah je prišao i pokupio ih, prvi put toga dana sasvim ravnodušan prema našem razgovoru.

„Nemaju“, rekao je djed kad je došao do daha. „To je drukčije mlijeko. Imaju ovdje jednu vrećicu, zove se voljka.“

Pokazao je na donji dio vrata.

„U njoj nastaje hrana za male. Zovu je golublje mlijeko. Mladunac gurne kljun roditelju u kljun i tako jede.“

„Mami?“

„I mami i tati.“

„I tata ima mlijeko?“

„I tata.“

Ponovno sam pogledao onoga krupnog.

„Ovaj sigurno ne hrani svoje.“

„Zašto?“

„Sve sam pojede.“

„A što ako ga doma čekaju dva gladna?“

To mu je donekle popravilo ugled. Doduše, upravo je otjerao još jednoga goluba, pa sam odlučio pričekati s konačnim mišljenjem.

„Odakle ti to znaš?“

„Za mlijeko?“

Kimnuo sam.

„Pokazivao mi je čovjek koji je držao golubove. Imao je golubinjak. Znao je svakoga od njih i mogao je satima pričati.“

„A ti si ga slušao?“

„Jesam.“

„Zašto?“

„Zato što je znao nešto što ja nisam.“

Rekao je to usput i nastavio bacati zrnje.

Tu njegovu rečenicu danas čujem mnogo jasnije nego tada. Kao dječaku bilo mi je razumljivo da djed nešto sazna od drugoga čovjeka, kao što sam ja saznavao od njega. Tek sam poslije upoznao nelagodu s kojom odrasli znaju priznati da nešto ne razumiju.

I sam sam znao prešutjeti pitanje. Sjedim među ljudima, razgovor teče, svi kimaju, pa kimnem i ja. Ne želim prekidati, tražiti objašnjenje nečega što je drugima očito poznato. Poslije kod kuće potražim značenje riječi koju sam cijelu večer slušao s izrazom upućena čovjeka.

S deset godina nisam imao takvih poteškoća. Djed je znao mnogo, ja malo, i nije mi bilo neugodno zbog te razlike. Uz njega sam mogao pitati i ono što bi nekoga drugog nasmijalo. Smijao se i on, ali ostajao je sjediti pokraj mene i odgovarao.

„Djede?“

„Opet?“

„Zašto tako hodaju?“

„Kako?“

Ustao sam i prošao ispred klupe, gurajući glavu naprijed pa je povlačeći natrag. Pokušavao sam istodobno gledati njega i izvesti pokret što vjernije.

„Pazi da te netko ne odnese u golubinjak.“

„Ali vidiš kako rade!“

„Vidim.“

Sjeo sam, a on je pratio jednoga koji je prelazio stazu.

„Mislim da im to ima veze s gledanjem. Vidiš, tijelo ide, a glava malo zastane.“

Meni se činilo da stalno klima.

„Zašto ne hoda normalno?“

„Pa njemu je to normalno.“

„Kao mi, mislim.“

„A zašto bi morao kao mi?“

Nisam imao spreman odgovor. Golub je za to vrijeme prešao stazu, očito zadovoljan svojim načinom hodanja.

Djed ga je još malo gledao.

„Ne bih ti znao točno objasniti.“

„Onda ću pitati nekoga tko zna.“

„Pitaj.“

Danas bih mu mogao pokazati usporenu snimku. Golub brzo pomakne glavu naprijed pa je nakratko zadrži gotovo nepomičnom dok je tijelo sustiže. Tako pri hodanju stabilizira sliku onoga što gleda. Našim očima taj niz pokreta izgleda kao neprestano klimanje.

Volio bih sjesti pokraj djeda i pustiti mu tu snimku. Zaustaviti je baš na mjestu koje nas je zbunjivalo, pa je vratiti na početak. Sada imam objašnjenje koje tada nismo imali, a nedostaje mi kako bi se on nad njim zamislio. Vidim ga kako se malo naginje prema zaslonu i namješta naočale.

U sjećanju je, međutim, još uvijek na klupi. Zavlači ruku u vrećicu i pod prstima nalazi samo papir.

Golubovi su brzo primijetili da više nema hrane. Nekoliko ih je odšetalo, drugi su se raširili po stazi. Krupni je ostao pred nama.

„Nema više“, rekao mu je djed i pokazao prazne dlanove.

Ptica je nakrivila glavu.

„Gledaj ti mene koliko hoćeš. Gotovo.“

„Razumije li nas?“

„Razumije da nema hrane.“

„A riječi?“

„Ne znam.“

„Zna li koji je dan?“

„Nije mu osobito važno.“

„Kako zna gdje mu je kuća?“

Djed je uzdahnuo.

„Slušaj, ti mali. Morat ćemo nabaviti cijelu knjigu o golubovima.“

„Ima takva knjiga?“

„Sigurno ima.“

„Možemo je nabaviti?“

Pogledao je mene, pa vrećicu.

„Najprije ćemo kući jesti. Baka već misli da smo odletjeli s njima.“

Presavio je papir i spremio ga u džep. Još sam jednom pogledao ptice. Zanimalo me prepoznaju li svoju djecu među ostalima, spavaju li svi u isto vrijeme i mogu li se posvađati tako da poslije više ne žele biti zajedno. Pitanja su stizala brže nego što sam ih uspijevao izgovoriti.

Krenuli smo polako. Hodao sam uz djeda i pokušavao držati glavu na mjestu dok mi tijelo ide naprijed. Nakon nekoliko koraka morao sam je naglo izbaciti, zbog čega sam gotovo izgubio ravnotežu.

„Prestani to izvoditi. Past ćeš.“

„Hodam kao golub.“

„Samo nemoj poslije tražiti da te hranimo iz kljuna.“

Od smijeha sam zaboravio kako sam namjeravao napraviti sljedeći korak.

Od toga su prošla desetljeća. Radio sam, putovao, čitao i razgovarao s ljudima čiji su se životi malo dodirivali s mojim. Nakupilo se znanja, ali i pitanja koja se dječaku na klupi ne bi ni mogla pojaviti. O nekim stvarima danas govorim opreznije nego prije dvadeset godina, kad sam imao mnogo manje razloga biti siguran u ono što tvrdim.

I dalje me znaju zaokupiti sasvim obične pojave. Čujem staru pjesmu i sjetim se svake riječi, a ime čovjeka s kojim sam jučer razgovarao ne mogu dozvati. Gledam ptice kako odlaze i pokušavam zamisliti kako im izgleda put koji nikada nisam prešao. Krenem potražiti jedno objašnjenje, otvorim drugo, pa treće, i odjednom je prošlo poslijepodne.

Nema od toga uvijek neke koristi koju bih znao navesti. Posao me pričeka, kava se ohladi. Ali idući put kad čujem pjesmu ili vidim pticu, zadržim se malo dulje. Primijetim pojedinost preko koje sam dotad prelazio.

Golubove sam prije onog razgovora prepoznavao bez teškoće. Znao sam kako izgledaju i kakav zvuk proizvode. Mogao sam ih nacrtati dovoljno dobro da se zna što sam nacrtao. Sve ostalo događalo se izvan moje pažnje, iako mi je svakoga dana bilo pred očima.

Tako i sada prolazim pokraj mnogo čega. U žurbi mi je dovoljno prepoznati, zaobići, stići kamo sam krenuo. Kad stanem, gotovo uvijek nađem nešto što ne znam. Pod krovom, u travi, u predmetu kojim se godinama služim. Ponekad i u čovjeku za kojega sam bio uvjeren da me više nema čime iznenaditi.

Do odgovora danas dolazim brzo. Ne moram tražiti golubara ni čekati da se knjižnica otvori. Mogu pronaći knjigu, snimku, istraživanje, pitati umjetnu inteligenciju i nastaviti razgovor koliko me volja. Koristim se time i veseli me što mogu provjeriti nešto čim me zainteresira. Ipak, pogledam tko nešto tvrdi i na temelju čega. Dogodi se da je odgovor lijepo napisan, a da za njega nema mnogo pokrića.

Djed je bez teškoće rekao da ne zna. Ostali smo zbog toga jednako dobro sjediti na klupi. Nisam ga manje cijenio niti sam počeo sumnjati u sve što mi je prije ispričao. Čekalo nas je još zrnja u vrećici i čitav niz pitanja kojima nisam vidio kraj.

Ne pamtim svaku riječ toga poslijepodneva. Razgovor danas slažem od onoga što je ostalo, njegova načina govora i smijeha koji još mogu čuti. Neke su pojedinosti izblijedjele. Više ne bih znao pokazati točno mjesto na kojem je stajala klupa. Ali pamtim koliko mi je bilo ugodno uz njega, kako nisam morao požurivati rečenicu ni procjenjivati zaslužuje li moje pitanje odgovor.

Nedavno je jedan golub hodao nekoliko koraka ispred mene. Usporio sam i zagledao se u njegovu glavu, pokušavajući uhvatiti onaj kratki zastoj dok tijelo nastavlja naprijed. Sada sam znao što trebam gledati.

Onda je raširio krila i odletio prema krovu. Pratio sam ga dok mi nije nestao iz vida i pomislio kako među svim tim zgradama pronalazi baš svoju. Prepoznaje li prozore, rub krova, put kojim se približava?

Izvadio sam telefon. Već sam počeo upisivati pitanje kad sam se sjetio djeda.

„Ti si danas odlučio ispitati sve golubove u gradu?“