IQ vs BBQ

Neki dan vraćao sam se autom kući. Radio je svirao u pozadini, tek toliko da nešto razbije tišinu. Mijenjao sam postaje kad su se iz zvučnika začuli prvi taktovi jedne stare pjesme.

Ruka mi je ostala na tipki.

Poznavao sam tu gitaru. Način na koji ulazi u melodiju, kratku stanku prije sljedeće fraze, ton koji sam nekada uporno pokušavao izvući iz svoje gitare. Pjesmu nisam čuo godinama, a znao sam što dolazi. Prsti su mi se sami pomaknuli po upravljaču.

Pojačao sam radio.

Do kuće je ostalo nekoliko kilometara. Vozio sam poznatom cestom, a u mislima mi se pojavila jedna soba u Rijeci. Nisam se morao truditi prisjetiti je se. S prvih nekoliko taktova vratio se i raspored namještaja.

Pomalo zagušljiva od cigaretnog dima, s omotima albuma razbacanima po podu i gitarom naslonjenom uza zid. Na stolu nekoliko šalica od kave koje nitko nije imao namjeru odnijeti u kuhinju. Netko sjedi na rubu kreveta, drugi na podu, dovoljno blizu zvučnika da čuje baš ono što nama ostalima navodno promiče.

Sve nam je bilo pri ruci i nikome se nije išlo doma.

Bile su to godine kazetofona, gramofona i ozbiljnih rasprava o tome tko je najbolji gitarist na svijetu. Clapton, Gary Moore, B. B. King, pa netko spomene Eddieja Van Halena i sve krene ispočetka. Jedan govori o brzini, drugi o osjećaju, treći tvrdi da su dovoljne dvije note pa da znaš tko svira.

Svatko je imao svojeg favorita i vrlo malo strpljenja za tuđe argumente. Drugog smo gitarista slušali uglavnom zato da bismo objasnili zašto je naš bolji. A onda bi nas neki prijelaz ušutkao pa bismo tražili da se vrati malo unatrag.

Onda bi netko pustio Led Zeppelin. Robert Plant, taj nevjerojatan glas. Pjevao je s takvom snagom i lakoćom da smo se samo pogledavali. Nama je to bilo nedostižno, ali svejedno bismo pokušali uhvatiti poneku njegovu dionicu. Najčešće bismo se nasmijali sami sebi.

Isti gitarski solo znali smo preslušati desetak puta. Netko bi tvrdio da je čuo određenu notu, drugi ga uvjeravao da nema pojma, a treći već posezao za gitarom da pokaže kako se to svira.

Nakon pola sata uglavnom bismo zaključili da treba poslušati još jednom.

Danas mi je draga ta naša upornost. Mogli smo cijelu večer provesti tražeći nekoliko tonova i otići kući zadovoljni jer smo im se napokon približili. Još bih ih putem ponavljao u glavi, da mi do jutra ne pobjegne ono što je pod prstima tek počelo sjedati.

Dok slušaš dobrog gitarista, sve zvuči kao da drukčije i ne može biti odsvirano. Tek kad pokušaš sam, čuješ koliko toga ima između dvije note. Znaš gdje treba staviti prst, a zvuk opet nije taj. Pa mijenjaš pritisak, povučeš žicu malo više, slušaš kako ton traje. Netko te zove, a ti kažeš: „Samo malo.“ I stvarno misliš da ti treba još samo malo.

A onda probe. Hladne garaže, produžni kabeli između pojačala, bubnjar koji je uvijek bio preglasan i susjedi koji nisu dijelili naše oduševljenje. Nama je bilo dovoljno da imamo gdje svirati. Kad bismo cijelu pjesmu odsvirali bez zaustavljanja, pogledavali smo se zadovoljno, još s rukama na instrumentima. Šteta što baš tada nitko nije slušao.

Stigle su i prve gaže. Netko te angažira da sviraš pred ljudima koji ti nisu prijatelji ni rodbina i odjednom sve postane ozbiljnije. Treba složiti repertoar, provjeriti opremu, dogovoriti prijevoz i postići da svi članovi benda dođu na vrijeme. Ovo posljednje znalo je biti zahtjevnije od sviranja.

Meni je glazba s godinama postala posao i velik dio života. Svirao sam profesionalno, pisao i objavljivao svoje pjesme, proveo mnogo vremena na pozornicama. Zbog glazbe sam proputovao svijet i upoznao ljude i mjesta do kojih inače teško da bih stigao. Bilo je velikih dvorana, malih klubova, dugih putovanja i večeri nakon kojih ne možeš zaspati, premda si jedva čekao doći do kreveta. Legneš, zatvoriš oči, a još čuješ kako ste svirali.

Kad se glazbom baviš profesionalno, počneš je i drukčije slušati. Primijetiš kako je složen aranžman, gdje je netko požurio, kako je bend ispratio pjevača. Teško je to isključiti. Zato mi gode trenuci kad me pjesma uhvati prije nego što je počnem rastavljati.

Ipak, kad se svega toga prisjećam, često mi prvo dođe ona garaža. Pojačalo krči, gitaru opet treba ugoditi, netko govori da krenemo ispočetka. Taman smo dobro uhvatili refren, šteta je sad stati. Onaj koji je prvi morao kući već je dvaput ostao još pet minuta.

Posebna priča bilo je snimanje s radija. Sjedili smo uz kazetofon i čekali da voditelj pusti ono što želimo. Prst na tipki, spreman. Samo da ovaj put ne zakasnimo na početak.

Onda bi pred kraj pjesme, preko gitare koju smo čekali, čovjek krenuo čitati vremensku prognozu.

Spominjali smo i njega i prognozu. A kazetu smo poslije svejedno slušali, toliko puta da smo već znali na kojem će se mjestu javiti njegov glas. Godinama poslije čuješ čistu snimku i gotovo očekuješ ono njegovo najavljeno naoblačenje.

Danas mogu pronaći gotovo svaku pjesmu koju sam ikada čuo. Izabrati album, koncertnu snimku, godinu, drugu izvedbu istog sola. Drago mi je da mogu. Za neke bih snimke nekada dao mnogo toga.

Pa ipak, rijetko sjednem i cijelu večer samo slušam. Uvijek je još nešto otvoreno, nešto treba pogledati ili nekome odgovoriti. Usred pjesme koju volim uzmem mobitel, a kad ponovno obratim pažnju, najbolji dio već je prošao. Nitko mi nije najavio prognozu. Sam sam se prekinuo.

Toga dana u automobilu slušao sam bez prekidanja. Prisjećao sam se naših razgovora i ljudi s kojima sam dijelio glazbu. Neka su prijateljstva izdržala sve te godine. Neki su se odselili, s nekima sam izgubio kontakt, a neki su otišli zauvijek.

Više se ne bih mogao zakleti koje smo godine kupili određeni album ni tko ga je prvi donio. Ali pamtim gdje je tko sjedio, kako je držao gitaru i kako smo se smijali kad bi se zaletio u solo kojem nije bio dorastao. U sjećanju još podigne pogled prema nama, kao da smo mu mi krivi što je zapeo.

Sjećam se i vlastitih pokušaja, da ne bude zabune.

Čudno je ponovno čuti pjesmu nakon mnogo godina. Snimka je ista, čak je i dah prije prvog stiha ondje gdje je bio. A ti je slušaš iz sasvim drugog života. Sjetiš se kako si je nekad razumio, kome si je puštao i koliko ti je bilo važno da se svidi i njemu.

S tim ljudima dijelio sam vrijeme u kojem još nismo znali kako će nam životi izgledati. Imali smo planove i govorili o njima s lakoćom koju danas više nemam. Mnogo toga činilo se nadohvat ruke. Treba još malo vježbati, naći bolju opremu, dočekati pravu priliku.

Poslije smo mijenjali gradove, poslove i navike. Neki su nastavili svirati, drugi odložili instrumente. Ali kad se danas sretnemo i netko spomene stari bend, vrlo brzo opet razgovaramo kao onda. Samo sad netko usred rasprave mora staviti naočale da na mobitelu provjeri tko je u pravu.

Kad sam stigao pred kuću, pjesma još nije završila. Parkirao sam, ugasio motor i ostavio radio uključen. Počinjao je onaj dio koji sam toliko puta pokušavao skinuti po sluhu.

Nisam ga namjeravao prekidati.

Pokraj automobila prošao je Jozo. Nosio je nekakav alat, očito se vraćao iz štaglja. Vidio me kako sjedim pa zastao.

„Šta je, neće upalit’?“

Spustio sam prozor.

„Ma oće, Jozo. Slušam pjesmu.“

Pogledao je prema radiju, pa prema meni.

„Pa slušaj je u kući.“

„Čekam da završi solo. Nisam ovo čuo sto godina.“

Nagnuo se prema prozoru. Slušao je nekoliko trenutaka, a onda mu se lice razvedrilo.

„Aaaa, znam ja ovo!“

„Znaš?“

„Kako neću znat’! Ima sam ja to na kazeti. Još dok sam vozija starog Golfa.“

Odložio je alat na ogradu i prišao bliže.

„Ajde, daj malo glasnije.“

Pojačao sam.

Stajao je pokraj automobila i klimao glavom u ritmu. Pokušao je i zviždati melodiju, ali ga je gitarist brzo ostavio iza sebe.

„E, vidiš, to ti je bila muzika.“

Nasmijao sam se.

„Nisam znao da ti to slušaš.“

Pogledao me kao da sam ga upravo uvrijedio.

„A šta si ti mislija, da sam se ja rodija sa sikiron u ruci?“

Obojica smo prasnuli u smijeh.

Ostao je dok pjesma nije završila. Onda je pokupio alat, potapšao me po ramenu i krenuo prema svojem dvorištu.

„Ajde, vidimo se kasnije. I nemoj mi sad reć’ da si ti bolji gitarist od ovoga!“

„Nisam, Jozo. Barem ne danas.“

„E, dobro je onda!“

Još sam trenutak ostao sjediti. Dok je odmicao prema štaglju, čuo sam ga kako zviždi istu melodiju. Promašio bi ton, zastao pa pokušao ponovno.

Ugasio sam radio tek kad je zamaknuo iza kuće.

A Jozo je nastavio zviždati.