IQ vs BBQ

Na staroj fotografiji je dečko od dvadeset godina. Znam da sam to ja. Ali ako sam iskren, danas bismo se oko malo čega složili. Drukčije je mislio, drukčije se bojao i drugo mu je bilo važno. Vjerojatno bih mu pokušao nešto objasniti, a on bi jedva čekao da završim. Možda bi mu bilo i žao što je postao ovakav čovjek. Neke stvari koje sam ja s vremenom prihvatio njemu bi izgledale kao odustajanje.

Gledam sebe, a moram se potruditi da razumijem čovjeka na fotografiji.

Tijelo se otad promijenilo. Promijenile su se i stvari u koje sam bio siguran. Nešto još lako prepoznajem: nekoliko ožiljaka, neke stare navike i način na koji se smijem kad mi je neugodno. Ali teško bih od toga sastavio cijelog čovjeka. Netko tko me tada dobro poznavao možda bi danas rekao da sam ostao isti. Ja bih mu mogao nabrojiti sve ono što više nisam.

Pa što je onda to što traje?

Dugo sam mislio da je to sjećanje. Ono povezuje tog dečka sa mnom. Pamtim što je želio, zbog čega nije mogao spavati i što se pravio da mu nije važno. Samo, danas neke njegove dane razumijem drukčije. Ono što je smatrao velikim porazom meni više ne izgleda tako strašno. Neke njegove pobjede jedva da pamtim.

A mnogo toga sam i zaboravio. Cijeli mjeseci ostali su bez ijednog jasnog prizora. Svejedno ih smatram svojim životom. Ako se više ne mogu sjetiti nekog dana, nisam zbog toga prestao biti čovjek koji ga je proživio. Sjećanje mi očito pomaže povezati priču, ali teško da je cijela priča u njemu.

Možda je karakter. Ipak, i tu sam se promijenio. Preko nekih stvari danas lakše prijeđem, druge više ne prešućujem. Ni sam ne znam koliko je u tome iskustva, a koliko umora. Volio bih vjerovati da sam u svemu postao mudriji, ali vjerojatno sam ponegdje samo izgubio volju za raspravom.

Kad kažem da sam se promijenio, već sam izgovorio nešto neobično. Podrazumijevam nekoga tko je postojao prije promjene i ostao poslije nje. Inače bih rekao da je jedan čovjek nestao, a drugi došao na njegovo mjesto. To ipak ne osjećam. Koliko god mi onaj dečko bio stran, njegove pogreške još su moje. Ne mogu ih pripisati nekom drugome samo zato što danas znam bolje.

Najbliži mi je osjećaj da kroz sve te promjene ostaje onaj koji gleda. Onaj tihi dio koji je bio tu i s dvadeset, dok sam mislio da već znam kakav ću čovjek postati. U njemu prepoznajem nešto poznato čak i kada mi vlastite misli postanu strane.

Ali ni s tim ne bih prebrzo zaključio. Kako znam da je taj promatrač ostao isti? Njega od prije poznajem kroz ono čega se danas sjećam. Ne mogu se vratiti u onu svijest i usporediti je s ovom. Možda se i način na koji gledam toliko postupno mijenjao da promjenu nisam mogao primijetiti.

Moguće je i da previše tražim jednu nepromjenjivu stvar. Kao da bih negdje u sebi morao pronaći dio koji godine nisu dotaknule i reći: evo, to sam ja. Možda se kontinuitet održava upravo kroz sve ono što se mijenja. Današnji čovjek nastao je iz jučerašnjega, nosi njegove posljedice i nešto mu dodaje. Ne mora svaki dio ostati isti da bih osjećao da je život moj.

To mi ostavlja više prostora i prema sebi. Ponekad se držim neke stare odluke samo zato što sam je ja donio. Branim mišljenje koje mi više nije uvjerljivo jer sam ga godinama zastupao. Bilo bi neugodno priznati da sam se predomislio. A onda pogledam fotografiju i vidim koliko bih toga morao nastaviti braniti kad bih sebi zabranio promjenu.

Ni tog dečka ne želim suditi samo onim što danas znam. Nije imao moje iskustvo. Nije znao kako će završiti neke stvari u koje je ulazio s toliko sigurnosti. Ja znam njihove posljedice pa mi je lako biti pametan nad njegovom fotografijom. Za vlastite današnje odluke nemam takvu prednost.

Ako doživim osamdesetu, možda ću jednako gledati čovjeka koji ovo piše. Prepoznat ću lice, sjetiti se ponekog dana i zastati nad nečim što mu je bilo silno važno. Volio bih da prema meni bude malo strpljiviji nego što sam ja znao biti prema onome od dvadeset.

Zasad mi je dovoljno da ga na fotografiji još mogu prepoznati kao svojega. Ne bih živio sve kako je on živio, ali znam zašto je neke stvari pokušao. Dok ga gledam, sjetim se i ponečega što sam putem zapustio, a možda nisam trebao. Nije baš sve što sam ostavio iza sebe bilo za odbaciti.