U zvijezdama piše

ali ne ide, kada izađem moram se brzo vratiti doma jer nemam snage nista vidjeti ni cuti oko sebe.
"Zašto se svega bojiš?" Pitanje je moga sina kada negdje izađemo dok je sunčano vrijeme.

Pokušavam ali ne ide, ne vjerujem nikome i nikada vise vjerovati neću, zelim biti sama ali to je nemoguće, a moj sin voli kada sam ja ljuta jer tada sam mu lijepsa no nasmijana.
Treba mi malo odmora od ovih zidova, od ljudi u mom okruženju, ali nemam kuda ni s čim otići i biti tamo gdje nikoga ne poznajem.

od kada sam se vratila iz bolnice promjenila sam se, ne izlazim jer se bojim ljudi, prometa.
Mjesečno jednom odem u trgovinu kupim potrebno, nitko mi u životu nije potreban osim moga sina kojem sam potrebana ja i jedino se zbog njega borim da ostanem prisebna.

Više ne vjerujem nikome jer toliko puta sam bila iskorištena da nema broja, udala sam se u inat nekome, trpjela uvrede i batine sve do rastave, upoznala sam muškaraca za kojeg sam po njegovom ponašanju mislila da sam dobila osobu za cijeli život koja zna voljeti i koji će biti uzor mom sinu, ali prevarila sam se.
Zbog njega ne vjerujem nikome više, gadi mi se i sama pomisao da sam mu podarila dvadeset godina. 
Unistio je u meni sve dobro sto je bilo, ali sretna sam jer sada vjerujem sama sebi i živim ne razmišljajući o muškarcu koji me je varao s kim je stigao, koji nikada nije bio iskren i kome sam bila potrebna samo kao bankomat da bi on mogao odlaziti drugoj koja je za njega gospođa sa velikim G.

Hoćeš li biti sretna? 
Možda hoću ako ce mi život biti bajka i zivim u dvorcu okružena onima koji me vole. 
A ja Vas, da Vas pitam hoćete li Vi, da Vi biti sretni što sam dio Vaših gena?

Sada uživam u svojoj slobodi, knjigama, pisanju i iskrenim osobama koje samnom komuniciraju na daljinu.