vjetarugranama

Svaka revolucija jede svoju djecu. Čak štoviše; svaka revolucija počiva na tome da skraćuje ljude za glave; pitanje je samo čije su glave na redu, koliko je vješto obrazložen razlog skidanja i koliko ih se planira skratiti.

Sjedimo na posljednjim toplim suncem okupanoj Šalati okruženi samim cvijetom naše budućnosti; pitam se; koliko će ove mladosti prionuti uz nečiji dobar razlog za promjenom, a koliko će ih istati brinuti i vlastitim stražnjicama?

Da se mene pita – mrmlja sebi u bradu besmrtni Bata Stojković u ulozi njemačkog špijuna drmusajući klumavu ogradu onog mosta u sjajnoj sceni „Tko to tamo peva“ – ja bi protero autobus ovuda. Tako bih ponesen ovim blještavim zrakama zbilje i ja; čim se prva guma zapali nasred Elizejskih poljana, zaigra mi srce; jer kome ne bi – kada vidi sav ovaj čemer i jad oko nas.

Čemer i jad? Nepravdu i patnju? Prijetvornost i snove? Solidarnost i sebičnost?

No, kako reče jedan od mojih starijih prijatelja, a ja starijima počesto vjerujem; puno su toga u životu prošli: čudno je kako nikakvih prosvjeda u Americi niti Rusiji primjerice nema, a sigurno da bi ljudi prije nego li u Europi morali prosvjedovati tamo – jer nitko me ne može razuvjeriti u to kako je više siromašnih, obespravljenih i pregaženih ipak na prvoj nego na drugoj strani.

Stara, doba Europa; koliki je trn u oku postala svima – a samo zato što je s vremena na vrijeme nešto i valjala, stajući u tom valjanju na čiji žulj od dosade, obijesti ili straha. Čak štoviše; čim je počela valjati i previše, svi se odmah potrudiše u jedan glas srozati je i obiti joj brave koliko se dade.

Tako onda i ja i moje staro, slabo srce: čim prvi put poskoči na spomen socijalne pravde i revolucije, drugi se puta zaustavi i vrati posve u normalu kada se sjetimo koliko je glava palo s ramena u revolucijama – i koliko se toga njima uopće postiglo.

Djeca su dužna sanjati i vikati; mladost koja nije radikalna znači po onoj staroj Clemenceauovoj izreci odsustvo srca; no - tko u starosti nije konzervativac, taj po toj istoj izreci nema razuma - a ni mladost iz njena prvog dijela nema kakve ovlasti za ubijanje.

Fala lijepa; ja sigurno neću sastavljati popise glava koje treba odsjeći, a još manje podržavati one koji ih sastavljaju.

(Kako li smo samo u proteklih trideset godina prionuli uz to slovo „u“ umjesto slova „v“ u imenu našeg kontinenta; sada se nerijetko pitam i što je onom prvome falilo.)

Ili, kako je jednom u počecima one revolucije rekao Moša Pijade: što više izgorenih kuća, to više četa partizana. Na to me podsjeća i politika ovih drugih kada je EU u pitanju: što gore, to bolje. Pa onda odsijecaju kesu tamo gdje su stvari najslabije i najlakše ih je odsjeći; u školstvu, zdravstvu, društvenim djelatnostima; u svemu što kroz svetu prizmu profita nije od koristi.

A mladi – mladi će vječito, kao i sirotinja, biti na barikadi jer ih na promjenu vuče srce, a ne razum; mlade će vječito nagovarati, usmjeravati i predvoditi, kao što predvode i sirotinju.

Jedina je obrana od svega toga – pa i kada si mlad – steći neko znanje i postati koliko-toliko neovisan o vlasti, revoluciji i režimu. Ne prionuti uz masu, pleme, kolektiv – nego uzdati se u se.

Ako iz svega toga smijem izvući bilo kakav zaključak, onda bi to bio baš taj.

Jer, imao sam sreće u životu, pa je moje prianjanje uz vlastito pleme u dvadesetittećoj-četvrtoj ostalo praktički nekažnjeno. Ne dopustite djeco da i vi morate na takav test sudbine, jer vam ne mogu jamčiti kako ćete proći.

Gledam Je žmirkajući poskrivećki pod onim posljednjim zagrebačkim toplim suncem i mislim; Ti si doslovce bila jedini razlog zbog kojeg bih učinio uživotu bilo što. Naravno da takvo što u svome čistom srcu nikada od mene nisi ni pomislila tražiti; zato sam upravo takvo što i mislio.

Ako me išta u životu izvuklo, onda je bilo to. Nema što drugo biti.

(listopad 2026.)