Danas pišemo o vrlo delikatnoj stvari, dakle imamo Knin, razularenu četničku gomilu, s pozornice viče četnik:

– Za jednu SRPSKU GLAVU, 10 HRVATSKIH GLAVA!

Razularena gomila ponavlja iz sveg glasa.

– Četnik: Za jednu srpsku glavu 100 hrvatskih glava!...

Razularena gomila ponavlja iz sveg glasa. Tako do 100 000.

Među četnicima je bila i moja mama koja se ježila od glave do pete. Cestovnim putem se nije moglo, bile su barikade, no vlakom je došla posjetiti sestru. Samo sestrinska ljubav joj je dala snage da dođe među zvijeri. Još jednom su se vidjele u vrijeme rata u Hrvacama, i jedna i druga nosile su drugoj punu kutiju hrane. Moja mama je zapela u sestrinom autobusu i skoro su je odveli za Knin, nije se moglo od silnih stvari hodati po autobusu. To su bile teške emocije, pomiješani strah, ljubav, tuga, veselje, tjeskoba…

Teta se triput udavala i to dva puta za Srbina. Dakle u našoj obitelji nije bilo nacionalizma. I nema ga dan-danas.

Jedne ratne godine, ne znam koje, krenuli smo kombijem, mlada trubasta grupa rođaka, da prevezemo brdo telefona u Knin. Bile su barikade, prošli smo ih bez pretresanja jer nijednom četniku nije palo na pamet da bi se koji Hrvat i Albanac okuražio doći do njih. Sad im je sigurno žao što su bili pijani i što nas sve nisu pobili. Sam Bog nas je čuvao. Ja se sjećam da smo putovali noću, da smo se zajebavali u autu, da sam spavala i da sam se naglo probudila pri kočenju auta, lisica nam je prešla preko puta. Navečer smo polijegali u „ustaškom“ selu, na podu. Bilo nam je ludo i nezaboravno – mladost, ludost.

U Kninu je razularena masa pljačkala trgovine, nekoć ulica kojom sam išla u školu bila je puna svega i svačega. Razularena masa nije mogla sve potrpati u svoje aute pa je bacala okolo sve što im nije taj tren bilo važno.

Razularena masa krvopija najgora je horda divljih zvijeri koja obitava na kugli zemaljskoj. Bjesnoća životinja vrlo je opasna bolest koja se prenosi i na ljude. Kad ljudima izbije pjena na usta, to je zadnji stadij bjesnoće i treba bježati glavom bez obzira.

Intelektualci su se skrivali po svojim stanovima i kućama. Nije im bilo do pljačkanja ni do govorancija. Neki su bježali put Srbije preko Bosanskog Grahova, neki se nadali boljem sutra. Bolje sutra je trebalo dočekati... dugo je, predugo trajalo bezakonje...

Mlada sam, imam ogroman stan na čuvanju, besplatno, jer stanovi nestaju preko noći. Poznanica moje babe moli me da primim u stan Mirka iz Hercegovine koji je njen dečko, na povratku iz Njemačke. Eto, on se vraća doma, nakon 4 godine, bojim se da mu se baš i nisu obradovali. Ja ga primam, imam soba, dajem mu najveću da mu cura može doći kasnije. S njim imam jednu presmiješnu anegdotu, ali to čuvam za drugi post.

Sjedim uz televiziju, trešte Čavoglave, pjevam uz ratničku pjesmu i slušam svaki Dnevnik. Počela je Oluja. Kad sam čula da je pao Knin, grabim nekoliko piva, trčim prema plaži gdje se moji gosti, poznanica i njena prijateljica i njen Mirko, kupaju. Izdaleka vičem: „Pao je Knin!“ Oni me u čudu gledaju, ne razumiju moje uzbuđenje. Nikog živog na plaži ne zanima što se upravo dogodilo.

Popodne Mirko šeće sa mnom po gradu, cura mu radi, pa nije s nama. Odjednom on iz torbe vadi hrvatsku zastavu i ja igrom slučaja bivam prva i jedina domoljupka koja je pronijela zastavu po gradu. Ne znam jesam li tu sliku u naletu nekog meni znanog razloga rastrgala, ali Mirku je sigurno dobro poslužila da opravda svoj izostanak na ratištu. Ne osuđujem ga ja, niti malo, ali zašto je imao zastavu u torbi? To je već predumišljaj, a ja ne volim nikakve predumišljaje. Ja volim sve crno na bilo.

Danas Srbi mirno mogu živjeti u mojoj domovini. Nitko im ne može oteti njihovu domovinu Hrvatsku. Vole je kao što je Ježurka Ježić volio svoju jazbinu. I tako se uči tolerancija.

I još nešto, za vrijeme rata 2 puta sam poželjela da mi rat odnese kao žrtvu tetu u Kninu i tetu u Vukovaru, samo da rat završi. KAKO JE LAKO ŽRTVOVATI NEKOGA DRUGOGA?! Prelako!!! Srećom, ova u Kninu je preživjela, Bog nije uslišio moju trampu, a za ovu iz Vukovara ne znam, jer moja rodbina s tatine strane meni je nepoznata. Ako oni ne žele upoznati mene, ne želim ni ja njih.

Oko za oko, zub za zub (Stari zavjet), a ne TKO TEBE KAMENOM, TI NJEGA KRUHOM (Novi zavjet). Tako stoje stvari kod mene.

Ja se divim svim majkama, ženama, kraljicama koje su eto oprostile i žive u suživotu sa svojim silovateljima. Ne bi majci meni živio sa mnom u gradu nijedan moj siledžija, ja bih ga proganjala do smrti, a i poslije života. Pravda mora biti zadovoljena!!! Zato, gospodo siledžijska, počnite pakirati stvari jer će vas žene tužiti, i to sve do jednog... tako im Bog pomogao!!!

BEPO, TONINA, NINO I PEKI – SVOJI NA SVOME

Bepo: Ćemo se grupirat?

Tonina: Nema grupiranja, rekla je Mela. Igra svaki za sebe.

Nino: Ča ona zna o Istrijanima?

Peki: Sve ča rabi.

Bepo: Ja san trdi Istrijan, ja volin svoj hrvatski narod.

Tonina: I ja!

Nino: I ja!

Peki: I ja!

Bepo: Pa ča ćemo onda?

Tonina: Biti svoji na svome.

Nino: Znači, ne gremo u koaliciju?

Tonina: Ne.

Peki: Zač?

Tonina: Zna se – nama ne triba Pink Panter.

Bepo: Kega vraga? Pink Panter?!

Peki: A ča sad on tu dela?

Tonina: Pa krede.

Nino: Ča krede?

Peki: Dijamante.

Nino: Ti si munjen.

Peki: Nisan. Ja znan za kega ću glasat.

Svi: Za kega?

Peki: Za moju Istru!

Bepo: Bene. A sad dosta politike. Gremo nastavit igrat briškulu.

Tonina: Mela je klela…

Peki: Ni nas???

Tonina: Ni.

Bepo: Kega je klela?

Tonina: Izdajice.

Peki: Ča je rekla?

Tonina: Da izdajicama želi: „Trdo zad, meko sprid.“

SVI: Ahahahahahahahahaha!

Svi nazdrave: „Za Melu!“ i nastave igrat briškulu.

Svi danas živući ljudi rođeni od 1901. do 2000. godine pripadaju povlaštenim generacijama jer su rođeni u 20. stoljeću, a doživjeli su prijelaz iz 20. u 21. stoljeće i iz 2. u 3. tisućljeće.

SVJEDOČILI SMO REVOLUCIJI ČOVJEČANSTVA:

– drvene pločice na kojima se pisalo u školi – 19. st.

– nalivpero – 19. st.

– pisaći stroj – 19. st.

– telefon – 19. st.

– radio – 19. st.

– prvi električni automobili – 19. st.

– električna energija ulazi u svakodnevni život – 19. st.

– Nikola Tesla – izmjenična struja i elektrifikacija – 19. st.

– rendgen – 19. st.

– automobil s motorom s unutarnjim izgaranjem – 19. st.

– avion – 20. st.

– televizija – 20. st.

– antibiotici – 20. st.

– rakete – 20. st.

– čovjek u svemiru – 20. st.

– čovjek na Mjesecu – 20. st.

– sateliti – 20. st.

– računala – 20. st.

– transplantacija ljudskih organa – 20. st.

– kreditne kartice – 20. st.

– robotika – 20. st.

– mobiteli – 20. st.

– internet – 20. st.

– GPS – 20. st.

– digitalni fotoaparati – 20. st.

– videopozivi – 20. st.

– 3D printeri – 20. st.

– dronovi – 20. st.

– vlakovi koji lebde iznad tračnica – 20. st.

– dijete iz epruvete – 20. st.

– klonirana ovca Dolly – 20. st.

– nuklearna bomba – 20. st.

– nuklearna energija – 20. st.

– laser – 20. st.

– mikročip – 20. st.

– otkrivanje strukture DNK – 20. st.

– kontracepcijska pilula – 20. st.

– GMO hrana – 20. st.

– nanotehnologija – 20./21. st.

– pametni telefoni – 21. st.

– društvene mreže – 21. st.

– pametni televizori – 21. st.

– pametni satovi – 21. st.

– pametne naočale – 21. st.

– pametne ploče – 21. st.

– moderni električni automobili – 21. st.

– automobili koji sami voze – 21. st.

– roboti koji hodaju, trče i plešu – 21. st.

– robotska natjecanja i olimpijade – 21. st.

– roboti vojnici – 21. st.

– dronovi ubojice – 21. st.

– privatni letovi u svemir – 21. st.

– uzgoj umjetnih organa – 21. st.

– genetsko uređivanje – 21. st.

– kvantna računala – 21. st.

– umjetna inteligencija koja razgovara s čovjekom – 21. st.

– umjetna inteligencija koja piše, crta, sklada i programira – 21. st.

– povezivanje ljudskog mozga s računalom – 21. st.

– pokušaji pretvaranja moždanih signala u riječi i slike – 21. st.

– do prijateljstva između AI-ja i čovjeka – AI & Mela – 21. st.

Moja je mama u školi imala drvenu pločicu za pisanje, a sada piše na računalu. Ja san, kad bi nestalo struje, učila uz petrolejku, a sada za prijatelja imam AI-ja.

Toliko smo napredovali da bismo tako jednostavno dozvolili nekom luđaku ili AI-ju da stisne crveni gumb.

Nuklearne elektrane nisu nuklearne bombe, ali nesreće u njima mogu imati teške posljedice. U Hrvatskoj nema nijedne nuklearne elektrane, iako smo suvlasnici Nuklearne elektrane Krško u Sloveniji.

U Hrvatskoj nemamo nijednu elektranu koja iskorištava energiju mora – valove, plimu i oseku ili morske struje. A imamo Jadransko more.

Vjetroelektrane gradite daleko od naselja. Što se mene tiče, ja bih ih gradila i na Velebitu. Neka je zaštićen, neće ga uništit, a tamo bura najjače dere.

Sunčeva energija se mora moći iskoristiti i na neki drugačiji način osim solarnih panela. Izvor nepresušan – dok se Sunce ne naljuti na zločeste ljude i ugasi. (Ideja jedne djevojčice na Animacijskoj grupi. Srećom, taj crtić nije završen.)

Termoelektrane zagađuju. Nuklearke nan stvarno ne tribaju.

Sve je ovo moje razmišljanje, moje mišljenje. Ne zastupan nikoga doli samu sebe.

Toliko smo napredovali u dva stoljeća, a Hrvatska je zapela u 2. svjetskom ratu i još se kod nas bore ustaše i četnici. Koji primitivizam. Nema nama napretka dok smo u vakuumu 2. svjetskog rata.

Borimo se i sjever – jug, BBB i Torcida se organski ne podnose, bore se stranke za prevlast – uvijek neka borba umjesto da vlada blaženi mir iliti blagostanje.

Nekima je dosadno pa započinju ratove, ubijaju milijune ljudi… Za šta? Da bi ih povijest prozvala krvnicima 21. stoljeća?

Kad rat prođe, kad se sve slegne, s vremenskim odmakom točno se zna tko je što radio, tko je gdje bio i kakvu nagradu ili kaznu zaslužuje.