Živimo u svijetu koji sav "emocionalni teret" stavlja na leđa povrijeđenoga. Oni koji su pretrpjeli nepravdu moraju je prihvatiti, naučiti živjeti s njom, potisnuti bol, "raditi na sebi", otpustiti tuđi teret, biti "prisilno sretni", dok prouzročitelji te iste boli okolo šetaju potpuno mirni i imuni na posljedice svojih djela. U tome im uvelike pomaže izvrnuta verzija moderne pop-psihologije. Prouzročitelji se redovito skrivaju iza fraza o "čuvanju vlastitog mira" i "postavljanju zdravih granica" kako bi u potpunosti izbjegli odgovornost za vlastite postupke. Nanijeti nekome emotivnu bol bez trunke suosjećanja nije nikakav rad na sebi, to je krajnja emocionalna zakinutost, nezrelost i okrutnost. Voljeti sebe i stavljati sebe na prvo mjesto ne daje nikome pravo da iza sebe ostavlja ljudske ruševine, a zatim te iste ljude optužuje da su "toksični", "posesivni" ili "labilni" samo kako bi sačuvao vlastiti lažni integritet. Emocionalna zrelost ne očituje se u održavanju usiljene pozitive na štetu drugoga, nego u hrabrosti da se suočiš s povredama za koje si sam odgovoran. Najlakše je izabrati liniju manjeg otpora, zatvoriti oči na nečiju bol, okrenuti glavu u drugu stranu, napraviti distancu, otići iz odnosa i uvjeriti sebe da si dobra i odgovorna osoba koja samo "štiti svoje granice". Vrhunac te iluzije nastupa u trenutku kada svoj bijeg proglasiš plemenitim činom. Uvjeriš sebe da si toj osobi učinio dobro djelo time što si otišao, da je puštaš kako bi netko drugi mogao izliječiti rane koje si joj sam zadao. To više nije samo izbjegavanje odgovornosti; to je cinično preuzimanje uloge spasitelja u priči u kojoj si zapravo bio rušitelj. To je čisti bezobrazluk i kukavičluk. Realnost je da si sebična osoba koja drugoj strani odbija pružiti podršku, poštovanje i minimalnu ljudskost, razarajući pritom njezino dostojanstvo. Svatko od nas jest odgovoran za svoje unutarnje stanje, ali nitko nije i ne smije biti odgovoran za tuđe loše ponašanje. Povrijeđenoj osobi ne trebaju jeftini savjeti o opraštanju i "radu na sebi". Ne treba joj lažna utjeha koja od nje traži da bude "iznad toga". Ono što joj treba jest istina. Istina koja stvari vraća na njihovo pravo mjesto i oslobađa je okova nepravde, jer oslobođenje ne dolazi iz opraštanja onome tko se nije ni pokajao, nego iz spoznaje da od rušitelja više nema što tražiti.

Istina je da smo svi odgovorni za nečiju bol ako smo bili njezin uzrok. Ako nekoga boli ono što smo učinili, to ne znači da je ta osoba preosjetljiva, labilna ili slaba. I to definitivno ne znači da "to nije naš problem". Dapače, problem je usko vezan za onoga tko je tu bol prouzročio. Nitko ne osjeća bol zato što to bira, niti zato što to radi sam sebi. Bol se ne bira. Ona se rađa iz niza čimbenika: iz osjećaja koje gajimo prema nekome, iz povrijeđenog dostojanstva i iz jednostavne činjenice da smo ljudi koji osjećaju, a ne roboti - jer mehanika njezina nastanka leži u bliskosti koju smo dijelili. Odgovornost za vlastite postupke ne prestaje u trenutku kada nama postane neprijatno gledati tuđu tugu. Ostaviti osobu da se sama nosi s boli koju smo joj nanijeli, izbjegavanjem, ignoriranjem i podizanjem zida pod krinkom "postavljanja granica" ili zadržavanja vlastitog mira, nije ništa drugo nego emocionalno napuštanje i emocionalno zanemarivanje. To nije briga o sebi, nego ozbiljna emotivna zakinutost i zatvaranje očiju pred vlastitim djelima. Ako se uhvatite u ovome, to je ozbiljna "crvena zastavica" iliti "red flag" da trebate duboko preispitati sebe i svoje postupke. A ako ste vi oni koji traže objašnjenje, odgovornost ili uspostavu narušene bliskosti, to vas ne čini "ludima", opsesivnima niti psihološkim pacijentima. To vas čini ljudima koji odbijaju sudjelovati u iluziji da je šteta nastala sama od sebe.

Često sam čula suprotnu izjavu. To nije istina. To što nekad izostane reakcija ne znači da loše ponašanje nije bilo prepoznato. To znači da su odlučili zadržati svoj mir. Dobri ljudi obično imaju jaku intuiciju, njihovo tijelo, točnije crijeva, odma prepoznaju nelagodu. Ono što im se u tom trenutku dešava, jest to da im se upalio alarm, najčešće ostanu zatečeni ponašanjem, jer nije u skladu s njihovim kodom ponašanja i odnošenja prema ljudima i možda ne razumiju odma motiv lošeg ponašanja. Dok to u sebi procesuiraju, prođe trenutak predviđen za reakciju. Zapamte dobro taj trenutak i situaciju i nastave mirno dalje. Kad imaju vremena, vraćaju se tomu i detaljno preispituju i analiziraju situaciju. Važu i stavljaju jednu komponentu slagalice na svoje mjesto. No, ujedno ostave prostor za nove slagalice. Daju toj ili tim osobama novu šansu, do trenutka kad ima je dosta ili do kad se loše osobe same ne povuku od njih. Ono što ih tada najviše boli, jest činjenica da nisu napravili ništa loše, a opet je netko zlouporabio njihovu dobrotu. Osobe kojima su dali šansu, a ta šansa nije bila prepoznata. Inače ne vole kad moraju postavljati granice, jer bi voljeli da su svi ljudi dobronamjerni i pošteni te da ih cijene iz tih istih vrijednosti. Svojim nereagiranjem postavili su ogledalo pred onih koji sebe trebaju pogledati. Kad to ne žele, najlakše je reči da su dobri ljudi naivni i glupi.

Današnja psihologija je puna hladnokrvnog sranja, jer izostavlja prave ljudske vrijednosti s ciljem kako bi mogli opravdati svoju struku i od ranjenih ljudi sebi praviti pacijente. Činjenica je da ljudi znaju biti govna. Umijeće je danas ostati i psihički i emotivno stabilan. Ljudi koji govore da su im drugi krivi za njihovo stanje, to znači da su ih drugi duboko povrijedili i bacili u to stanje nemira. Svi mi griješimo, svi smo mi ljudi, no nažalost ima puno emotivno zakinutih ljudi koji se odnose prema drugima kako ne bi trebali. Ja više takve krivim nego ove koji su postali nestabilni. Također, vjerujem da se ljudi oporavljaju, transformiraju, mijenjaju dok god imaju snage i razloga za to. Takvi ljudi nikako ne bi trebali biti ostavljeni sami, jer očajnički trebaju svijetlu točku u životu. A ljudi nikako da shvate koju moć imaju. Kako mogu skršiti nekoga, isto tako mogu nekoga i podići. Stvar je samo koliko je tko čovjek. Je, dok su ljudi u lošem stanju to može biti iscrpljujuće za druge, ali to stanje neće uvijek trajati, potrebno je vrijeme da se ljudi oporave, a dužina oporavka ovisi o tome koliko imaju svoje ljude oko sebe. Ljudi trebaju druge ljude. Ostave li ranjene da se sami nose sa svojim teretom, taj teret bi za njih mogao postati još teži. Treba biti čovjek čovjeku, a ne sebično govno. Svaki teret je lakši kada se podijeli.

Ljepota življenja nije u tome da iza sebe ostavljamo ljudske ruševine, nego da budemo razlog zašto netko još uvijek vjeruje u ljudsku dobrotu i u ljude.