Žena s Marsa

Dođe tako vrijeme kad nam, on bi rekao, univerzum, na put dovede neku novu osobu.
Uglavnom da učimo od nje.
Danas, zovem ga iz trgovine i pitam treba li što.
Odgovara, ne trebam ništa, već si mi dala sve.
Kažem da je to diskutabilno.
Diskutabilno je jer, htjela ja to ili ne, ne mislim da smo jedno za drugo dugoročno.

Čudim se već i ovoj zajedničkoj godini, a postavke su mi takve da samo iščekujem trenutak kad će se dogoditi sranje.

Malo sam i zbunjena takvim načinom razmišljanja, ali puštam nek teče. 
Podržati ću svaku njegovu odluku otvorena srca i poželjeti mu svu sreću svijeta.

U ovoj godini našeg druženja, otišao je na mjesec dana u nadi da će uspjeti obnoviti obitelj koja mu se raspadala.
Iako je to značilo da naše prijateljstvo više neće biti moguće, ni u kojem obliku, ispratila sam ga poljupcem.
Vratio se nakon mjesec i pol. Devastiran. Emotivno, psihički i fizički.
S vrata me zagrlio riječima, miru moj lijepi ...

Jučer sam izašla s prijateljicom. Smatra da je premlad da bi ostao dosljedan. Izazovi, izazovi ... kako bi ona rekla.
A ja ... nekako ne brinem zbog toga. Bolje rečeno, ne želim brinuti, jer, sve što dobivam od njega, a pri tome ne mislim na seks,
toliko je vrijedno, da bih doista bila obogaćena čak i da ovog trenutka prestane.